Neverbalna komunikacija u dijalogu sa djetetom

Prema brojnim istraživanjima 70% ukupne komunikacije otpada na neverbalnu komunikaciju. U prvi mah se to čini prevelikom brojkom, ako kada se analizira bilo monolog ili dijalog, zaista se naše riječi potkrepljuju različitim izrazima lica (facijalna ekspresija), pokretima ruku (gestikulacija), klimanjem glave, držanjem tijela… U neverbalnu komunikaciju tokom razgovora spada i pogled, pa čak se i boja i jačina glasa svrstava u neverbalnu komunikaciju, jer daje druge konotacije izrečenom.

Zašto je u dijalogu sa djetetom važno pratiti i ove detalje, koji naizgled nisu bitni, a ipak uveliko određuju tok razumijevanja među sagovornicima?

Iz perspektive roditelja:

- važno je da obratite pažnju na to da li dijete dok mu se obraćate gleda u pod, švrlja pogledom po prostoriji ili vas bojažljivo gleda. U prvom slučaju, ukoliko ga grdite, to bi bio znak da je pogriješilo, da se kaje i neprijatno mu je zbog toga što je uradilo. U drugom slučaju, baš ga briga za sve što mu govorite, nezainteresovano je, na jedno uho će mu ući, a na drugo izaći sve što kažete. Ako vas bojažljivo gleda, to je poruka da ublažite ton kojim govorite jer ga plašite i da ga ohrabrite da kaže zašto je nešto skrivilo i da li se kaje.

- Pogled djeteta je važan da biste utvrdili da li dijete govori istinu. Otvoren pogled će vam dati do znanja da dijete nema ništa sa nestašlukom, dok će titranje očiju i pomjeranje zjenica, biti jedan od pokazatelja da je nešto skrivilo iako ne želi da to prizna.

- Izraz lica je također potrebno pratiti: namršteno i ljutito lice, neka vam bude znak da dijete ne prihvata to što govorite i da je možda bolje krenuti sa laganijim razgovorom da bi se došlo do rješenja problema. Ukoliko insistirate na svome, može se desiti da se dijete još više udalji i da pređe u fazu pasivnog slušanja: glumi da vas sluša, a zapravo mu vaše riječi ne dopiru do svijesti, što je svakako teži oblik nerazumijevanja sagovornika.

- Ukoliko dijete ima izraz čuđenja na licu, širom otvorene oči, podignute obrve i poluotvorena usta, onda vas ne razumije o čemu govorite, pa može da bude pokazatelj da zapravo nije ništa skrivilo, ali se boji da vam to kaže da se ne biste još više razljutili!!! Važno je prije nego dijete napadnemo za neki nestašluk, da se izjasni da li je i zašto to uradilo. Vrlo često je od presudnog značaja ovo zašto, jer uzrok lošeg ponašanja djeteta uveliko determinira njegov odnos sa drugima i ukoliko se otkrije, može da bude opravdanje za takvo ponašanje. U tom slučaju, roditelji ne treba da opravdavaju i povlađuju djeci, nego da ih nauče tehnikama kontrole emocija i načina reagiranja npr. na provokacije drugih.

- Ako su ramena djeteta podignuta, znači da je napeto, u grču i u takvim situacijama je važno dijete osloboditi napetosti, prići mu blago, pomilovati ga, uliti mu povjerenje i tako ga pripremiti za razgovor.

- Važno je posmatrati položaj ruku kod djeteta, da li lomi prste, da li je s rukama prekriženim na grudima što je znak odbijanja, distance, kakav je položaj tijela, da li je zgrčeno ili se dijete isprsilo i spremno je na vaš napad.

- Ako se dijete vrpolji dok sjedi, a vi pokušavate da razgovarate sa njim, važno je otkloniti svu napetost, možda uzeti dijete u krilo, ako je manje, uhvatiti ga za ruku ili na bilo koji način ostvariti fizički kontakt, kako bi se dijete koncentrisalo na ono što govorite ili ga pitate.

Iz perspektive djeteta:

-          Roditelji, nemojte misliti da i vas dijete ne posmatra kako se ponašate u razgovoru!!! I ne zaboravite da svaki vaš pokret, jačinu glasa, držanje tijela, sve kopira i to će kasnije pokazati u komunikaciji sa svojim vršnjacima ili pak u igri, prema svojim igračkama. Nerijetko se dešava da ukoliko roditelji stalno grde svoju djecu, onda djeca tu verbalnu agresivnost ispoljavaju na svojim lutkama, pajacima, plišanim medama… U nekim slučajevima na mlađem bratu ili sestri, drugu iz vrtića i sl. Obrasce ponašanja djeca usvajaju prevashodno od svojih roditelja!

-          Dijete će osjetiti vašu nesigurnost u komunikaciji, ma koliko nastojali da je prikrijete, zato je važno da znate šta želite postići kroz razgovor sa djetetom.

-          I za dijete kao komunikanta je važan vaš pogled, izraz lica, stav… Pokušajte i kada ste najljući da svojim strašnim izrazom lica ne uplašite svoje dijete, koje će na to reagovati samo povlaćenjem, dok je manje, ili agresijom, otporom, kad poodraste. Važnije je da se sami malo smirite i tek onda porazgovarate sa djetetom.

-          Važno je da se sa njim ne razgovara samo kad je nešto skrivilo!!! Nastojte da se vaš dijalog sa djetetom ne svede samo na neprijatne situacije, kritike, prijekore i sl. već da sa djetetom razgovarate i o njemu zanimljivim temama!

-          Nastojte da u razgovoru sa djetetom nemate zabrinut izraz lica, već vedar, ponekad znatiželjan, čime dajete djetetu do znanja da se zanimate i za njegovo mišljenje, stav o datoj temi, ukoliko ste, ne daj Bože, zaboravili da ga pitate: A šta ti misliš o tome?

Kao u svemu, tako i u komunikaciji sa djecom, ali i odraslima, ne postoji jedinstven recept prema kojem ćemo se ponašati, jer da postoji, onda bi to značilo da smo roboti, a ne ljudi, sa svojim osjećanjima, stavovima, sistemom vrijednosti. Zato je važno da svaki roditelj sam istražuje neverbalne znake svoga djeteta, da ga upozna i prati kako se ponaša kad je ljuto, zabrinuto, kada je bezbrižno, nedužno, kada je nešto skrivilo i sl. Ovdje svakako treba uzeti u obzir individualne razlike među svima nama od kojih ponajviše zavisi naše cjelokupno ponašanje i funkcionisanje u grupi.