Nesuglasice i konflikti u porodici

U vrijeme kada ljudi sve više žive pod stresom, kada su izloženi frustracijama, kada se zbog tempa življenja sve više otuđujemo jedni od drugih, u interakciji i komunikaciji neizbježne su nesuglasice i konflikti. Nesuglasice su nešto blaže i kraćeg intenziteta za razliku od konflikata koji u krajnjoj granici dovode do ozbiljnog sukoba. Različiti stavovi, interesi i pogledi na život su bazični razlozi za nesuglasice i konflikte. Razlog zbog kojeg ovdje pominjemo oba termina jeste zbog osjetne razlike u njihovom intenzitetu i jačini, te zbog načina na koji se mogu otkloniti.  Nesuglasice se mogu lakše i brže prevazići dok, ukoliko se to ne desi, one prelaze u konflikte koje je kasnije mnogo teže riješiti. Zato ćemo prvo utvrditi uzroke neslaganja u porodici, a  potom dati neka od rješenja za njihovu prevenciju i prevazilaženje.

Razlozi njihovog javljanja u porodici kao najmanjoj društvenoj zajednici, ali ipak izuzetno važnoj, mogu biti:

• Velike generacijske razlike;
• Razlike u stilu življenja i miljeu iz kojeg pojedinci potječu;
• Različite higijenske, kulturne i radne navike među članovima porodice;
• Različiti pogledi na život i sistem vrijednosti;
• Različita uvjerenja i stavovi;
• Različiti interesi i motivacija i dr.

Kako prevazići sve ove različitosti koje, kako važe za porodicu, tako važe i za društvo, gdje se još više usložnjavaju?

Generacijske ili razlike u godinama, odnosno starosnoj dobi, treba samo prihvatiti, a sa njima i način življenja, običaje i  sve ono što je karakteristično za vrijeme u kome su ljudi živjeli i žive. Ono što je bilo „sveto“, vrijedno i čemu se odavalo posebno poštovanje, sada je marginalizirano u drušvu i ne pridaje mu se nikakav značaj. Zato nije ni čudo što stariji često kažu „To je bilo drugačije u moje vrijeme“ i što, s pravom, ne prihvataju današnji, u velikoj mjeri, poremećeni sistem vrijednosti u društvu. Zato, ako se prije praktikovalo da se na određeni način oda poštovanje starijima, mlađi to treba da prihvate i ispoštuju do kraja, odajući time svoje priznanje tim običajima, a posebno starijim osobama.

I za razlike u stilu življenja i miljea iz kojeg pojedinci potječu, treba se truditi da se razumiju i poštuju, ali samo u onoj mjeri u kojoj se oni ne kose sa onim ispravnim i racionalnim. Ove različitosti posebno su izražene u porodicama čiji članovi ne potječu iz istog društvenog staleža (uvjetno rečeno), društvenog okruženja, iz sredine sa istim običajima, ritualima, navikama… Preneseno na globalni plan, u nekim kulturama podrigivanje poslije jela znači upućivanje komplimenta domaćici za dobro jelo i znak da su gosti dobro jeli, dok je to kod nas i u drugim kulturama, izraz nepristojnosti i omalovažavanja.

I zato, kako ne bi došlo do nesuglasica i konflikata, potrebno je dobro proučiti stil življenja različite društvene zajednice iz koje potječe neki član naše porodice, komšija, prijatelj, poslovni kolega da bi se bolje razumjeli razlozi određenog ponašanja. U protivnom, može se desiti da, a priori, nekoga okarakterišemo kao nepristojnog, a zapravo se radi o nekom običaju i sl. Zato je najbolje našeg sagovornika pitati za njegove motive i namjere određenog ponašanja, kako bi se na vrijeme utvrdili razlozi takvog ponašanja.

Različite higijenske, radne i kulturne navike isto tako mogu biti izvor nesuglasica među članovima porodice, pa i šire društvene zajednice. Održavanje lične higijene, pospremanje stvari, bioritam, sleng kojim se govori, maniri i ponašanje za stolom, prilikom dočeka gostiju, prilikom žalosti, navika čitanja knjige prije spavanja, bavljenje nekim hobijem i sl. su naizgled banalne stvari. Ipak, one mogu biti uzrokom nesuglasica, čak i konflikata ako su dijametralno suprotne i nepomirljive. Ovdje je ključ rješenja problema prilagođavanje do te mjere dok se te različitosti ne nađu na pola puta tako da ih se pojedinci ne odreknu ako su pozitivne i opravdane, a onaj drugi ih prihvati i usvoji.  Sve ono što je pozitivno u ponašanju ljudi treba preuzeti, a sve ono loše odbiti i spriječiti dalje širenje loših navika, manira, ponašanja i osobina.

Kada je riječ o različitostima u pogledima na život i sistem vrijednosti, treba znati da su te različitosti ključne i da se teško prevazilaze.

Rješenje je u njihovom ujednačavanju ali samo ako se radi o ispravnom gledanju na život i prave, istinske vrijednosti.  U svakom slučaju,  treba primat dati duhovnim nad materijalnom vrijednostima, moralnim nad amoralnim, trajnim nad prolaznim. Vjera u život poslije smrti i u vječnost tog novog života, za razliku od ovozemaljskog, može umnogome olakšati život u porodici, ali i široj društvenoj zajednici. Kada ljudi postanu svjesni činjenice da je sve na ovom svijetu privremeno, prolazno i prividno, te da ovaj život služi kao proba za glavnu, vječnu predstavu za koju se trebamo svi dokazati i pokazati, onda će mnogo lakše prihvatiti jedni druge i lakše prevazilaziti probleme. To ćemo postići i ako budemo razvijali samosvijest i samokritiku. Uvijek treba polaziti od sebe, truditi se da ne idemo stopama onih koji ne čine dobro i nastojati da o drugima ne donosimo sud, da ne uzimamo sebi za pravo da druge osuđujemo, etiketiramo, diskriminiramo. Svaki čovjek je odgovoran samo za svoje postupke, tako da generaliziranje ili uopštavanje nema realne osnove.

S tim  u vezi su i različita uvjerenja i stavovi. Predrasude o drugima koje nosimo na osnovu jednog iskustva ili na osnovu pogleda na život koji gledamo kroz prizmu koju su nam drugi nametnuli, a da toga nismo ni svjesni, mogu biti ozbiljan uzrok nesuglasica i konflikata među ljudima. Nažalost, ljudi su skloni lahkom usvajanju uvjerenja i stavova posebno kada se radi o predstavljanju drugih u negativnom svjetlu. S tim u vezi, kod većine njih se formira osjećaj antagonizma, odbojnosti, diskriminacije…. I kada tako «pripremljeni» stupaju u kontakt s drugima i drugačijima, negativne asocijacije i emocije isplivaju već pri prvom upoznavanju. S druge strane, cjelokupno čovječanstvo je većim dijelom, nažalost, takvo, da na pozitivne primjere civilizacijskih tekovina i tokova, humanosti i dobročinstva, reaguje zlobom, zavišću, ljubomorom i netrpeljivošću, a samo zbog kompleksa inferiornosti. Zato se različita uvjerenja i stavovi i na mikro i na makro planu mogu prevazići samo argumentovanim dijalogom i objektovnošću.

I, posljednje razlike koje uvjetuju nesuglasice i konflikte među ljudima, a koje su na početku teksta navedena (što ne znači da ih nema još), su razlike u interesovanjima i motivaciji ljudi. Svjesni smo da danas ljude vežu različiti interesi, počev od novca, društvenog položaja, porijekla i sl. Isti ti interesi mogu i da razdvajaju ljude. Dovoljno je čak da u najmanjem obliku interakcije i komunikacije između dva čovjeka, kod jednog bude izražen interes (npr. da se s drugim druži zbog prestiža) a da drugi, primjerice, nema u prvom planu izražen nijedan interes, pa da takva relacija u dogledno vrijeme prestane funkcionisati.  Isto je i sa motivacijom. Ukoliko neko želi da napreduje u znanju, a neko drugi nema takvih motiva, to može izazvati neslaganje među njima. Ako ljudi imaju različite motive za rad, važno je da ih jedni drugima ne nameću niti da jedni drugima ometaju put ka dolaženju do ciljeva. Tolerancije je i ovdje rješenje problema.

Dakle, razumijevanje i prilagođavanje su osnove za rješavanje nesuglasica i konflikata koje treba pokušati na vrijeme otkloniti. U protivnom, oni mogu prerasti u sukob. I još jedna bitna stvar. Kada dođe do neslaganja između dvije osobe, problem se neće riješiti ako bar jedna od njih ne popusti. Ponekad je i to mnogo bolje od istrajavanja na vlastitom mišljenju i  stavu, koje samo može produbiti jaz u njihovoj daljoj komunikaciji.

Medina Jusić