Zanemarivanje i zlostavljanje djece

Šta je zlostavljanje djece?

Široka definicija zlostavljanja djeteta podrazumijeva namjensko i teško nanošenje ozljeda dijete od odraslih ili vršnjaka. U različitim zemljama razvile su se različite definicije zlostavljanja djece u skladu sa načinom življenja, običajima i naslijeđem. U Sjedinjenim Američkim Državama, svaka država je odgovorna za izradu definicije zlostavljanja i zanemarivanja djece u skladu sa saveznim zakonom.

U našoj državi zlostavljanje djeteta je definisano Zakonom o krivičnom postupku  Bosne i Hercegovine, kao i drugim zakonima i zakonskim aktima na nivou Federacije, republike Srpske i Brčko Distrikta. Također postoji i Državna stretegija za borbu protiv nasilja nad djecom 2007. – 2010., kao i drugi dokumenti koji su na Međunarodnom nivou koje je Bosna i Hercegovina potpisala i ratifikovala tokom posljednjih godina.

Četiri glavne kategorije zlostavljanja se općenito priznaju:

1. zanemarivanja
2. fizičkog zlostavljanja
3. seksualno zlostavljanje
4. emocionalno zlostavljanje.

Što znači pojam zanemarivanja djeteta?

1. Zanemarivanje djeteta je najčešći oblik zlostavljanja djece i u nekim slučajevima može dovesti i do smrti.
   Zanemarivanje se definira kao neuspjeh pružanja skloništa, sigurnosti, nadzora, i nutritivne potrebe djeteta. Zanemarivanje djeteta može imati fizičke, obrazovne, ili emocionalne posljedice. Procjena zanemarivanja djeteta zahtijeva razmatranje kulturnih vrijednosti i standarde brige, kao i priznanje da se nije uspjelo pružiti životne potrebe. Ovo bismo mogli usko povezati i sa ekonomskim stanjem porodice.
2. Fizički zanemariti dijete uključuje odbijanje ili kašnjenje u traženju zdravstvene zaštite, napuštanje, neadekvatan nadzor, izbacivanja iz kuće, ili odbijanje dopuštanja povratka djeteta bjegunca.
3. Odgojna zapuštenost uključuje dodatno hronično izostajanje iz škole, neuspjeh da se dijete školskog uzrasta uključi u proces obveznog školovanja.
4. Emocionalno zanemariti dijete uključuje ne obraćanje pažnje na djetetove potrebe za ljubavlju, odbijanje ili neuspjeh pružanja potrebna psihološke pomoći, zloupotreba droga od strane roditelja u prisustvu djeteta, korištenje ili nuđenje alkohola ili droga djetetu.

Povezanost između siromaštva i zlostavljanja djeteta?

Djeca u svim nivoima ekonomske sređenosti roditelja, materijalne obezbijeđenosti mogu trpiti zlostavljanje, a istraživanja pokazuju da je kućni budžet usko povezan sa  procentzom zlostavljane djece.

Djeca iz porodica s godišnjim primanjima ispod prosječnog nivoa godišnje imaju više od 25 puta veću vjerojatnost da će biti zlostavljana ili zanemarena, nego djeca iz obitelji s godišnjim prihodima iznad prosjeka. Sve su veći pokazatelji da siromaštvo jasno predisponira faktore za zlostavljanje i zanemarivanje djece. Trenutno, naučnici dovode u pitanje prethodna tumačenja tih podataka. Nova istraživanja su suprostavljena  tom uvjerenju. Neki tvrde da imaju siromašnih porodica u koima ne postoji ili je znatno mali obim zlostavljanja i zanemarivanja, dok tvrde da je u ¨bogatim¨ porodicama veća sumnja u korist zanemarivanja i upotrebe sredstava ovisnosti npr.

Osim toga, bogatije porodice su osjetili da imaju bolji pristup na pomoći odnosno rješavanja određenog problema, koji predstavlja, realno ili ne, “nužni izlaz” od istrage i kaznenog progona njih samih.

Zlostavljanje i tko zlostavlja djecu?

Prema statistikama, većina počinitelja zlostavljanja djeteta su roditelji i drugi,  a ostali su rodbine žrtve kao i ljudi koji su u drugim brižnim odnosima sa ¨žrtvama¨ zanemarivanja i zlostavljanja (npr. staratelji – udomitelji, osoblje isntitucija i sl.

Oko 10% svih počinitelja su klasificirani kao nepoznate osobe.

Procjenjuje se da su 81% svih počinitelja mlađi od 40 godina. Sveukupno, oko 61% počinitelja su žene, iako se spol zlostavljača razlikuje po vrsti maltretiranja. Zapuštanje i medicinski nemar se najčešće pripisuje ženama starateljima, dok je seksualno zlostavljanje najčešće povezano s muškim prijestupnicima.

Koje radnje se posmatraju kao fizičko zlostavljanje djeteta?

Fizičko zlostavljanje je drugi najčešće izvjesni oblik zlostavljanja djece.
Ovaj oblik maltretiranja definiran je kao namjerna (za razliku od slučajnog) fizička ozljeda nanesena djetetu. Fizičko zlostavljanje može biti posljedica prebijanja, premlaćivanja, udaranja, rezanja, spaljivanja, drmanja, ili nanošenje štete na tijelo djeteta. Roditelj ili skrbnik ne smije imati za cilj povrijeđivanje dijeteta, ali ozljeda može biti rezultat i pretjeranog napora disciplinske ili fizičke kazne.
Postoji značajne kontroverze u vezi fizičke metode discipline (na primjer, udaranje po stražnjici), te njihov odnos prema više ortodoksnim oblicima fizičkog zlostavljanja. Jedinstveni oblik fizičkog zlostavljanja djeteta je Munchausen sindrom putem punomoćnika. U toj situaciji, roditelj će namjerno ili izmisliti simptome i krivotvoriti podatke (na primjer, groznica), što rezultira nepotrebnim testovima, hospitalizacijom, pa čak i hirurškim zahvatima. Ovaj oblik (psihijatrijske) bolesti roditelja zahtijeva visok indeks sumnje i razmatranje kao dio istrage, na osnovu djetetovog iskaza,  ponavljajućom pritužbom koje nisu ili ne moraju biti podržane od strane fizičkih ili laboratorijskih nalaza.

Što predstavlja emocionalno zlostavljanje djeteta?

Izolirano emocionalno zlostavljanje je najčešći oblik zlostavljanja djece (7% svih slučajeva). Ovaj obrazac je izrazito slabo osjetan, jer ga se može vrlo teško otkriti i dokumentirati.
Međutim, budući da je sastavni dio svih oblika zlostavljanja djeteta, on se najviše prožima kroz sve prethodno navedene oblike zlostavljanja djece. Postoji nekoliko kategorija emocionalnog zlostavljanja i svi oni se javljaju kao jedinstvena iskustva.

Oni uključuju:
1. odbijanje (na primjer, odbijajući priznati da je dijete vrijedno i da ima emocionalne potrebe);
2. izolacija (uskraćivanje društvenih iskustava djetetu: zaključavanje djeteta u ormaru je ekstremni primjer);
3. terorizirajući (verbalni napad sa ili bez oružja);
4. ignoriranje (odbijajući pokazati ljubav);
5. oštećenje (destruktivno, antisocijalno ili seksualno eksploatacijsko ponašanje pred i nad djecom);
6. verbalni napad (ekstremni sarkazam, nazivanje pogrdnim imenima, javno ponižavanje);
7. povećani pritisak na dijete (kritika dobi-odgovarajuće ponašanje / neadekvatne vještine, uzrast i tjelesna razvijenost).

Emocionalno zlostavljanje djece je se također ponekad naziva psihološko zlostavljanje, verbalno zlostavljanje djece ili mentalnog oštećenja djeteta.

Seksualno zlostavljanje

Seksualno zlostavljanje započinje uvođenjem djeteta ili adolescenta u seksualne aktivnosti koje ono ne razumije, za koje nije razvojno pripremljeno i za koje ne može dati zreli pristanak, pri čemu postoji razlika u dobi, veličini ili moći između zlostavljača i žrtve seksualnog zlostavljanja. Seksualne aktivnosti odnose se na sve oblike seksualnih kontakata i ponašanja. Djecu mogu zlostavljati  članovi obitelji ili osobe izvan nje. Najčešće su seksualni zlostavljači djetetu poznate osobe i muškog spola.

Procjena seksualno zlostavljane djece sve je više dio opće pedijatrijske prakse. Pedijatri viđaju djecu u različitim okolnostima:

-  dijete je dovedeno jer je izjavilo da je zlostavljano ili je svjedočilo zlostavljanju,

-  dijete je dovedeno u hitnu službu nakon sumljive  epizode seksualnog zlostavljanja radi zdravstvenog pregleda, prikupljanja dokaza i zbog kriznog stanja,

-  dijete je dovedeno u hitnu službu ili pedijatru zbog promjena u ponašanju i tjelesnih simptoma,

-  tokom rutinskog pregleda  uočeni su simptomi i znakovi seksualnog zlostavljanja.

U najvećem broju slučajeva seksualno zlostavljanje je otkriveno tek pošto je dijete izjavilo da je bilo zlostavljano. 

Kako se navodno zlostavljanje djeteta ocjenjuje?

Temeljita povijest neposrednih događaja, kao i pregled dosadašnjih sličnih iskustava često samostalno obavlja liječnik, socijalni radnik, i/ili u policijskoj postaji. Dijete može biti intervjuirano odvojeno od roditelja kao dio ovog procesa prikupljanja informacija.
Tu je i kompletan fizički pregled djeteta (što može uključivati ​​uzimanje fotografija za  dokumentaciju fizičkog/seksualnog zlostavljanja), često je praćeno sa radiološkim istraživanjima (x-zrake, CT snimci i snimci MR) i / ili laboratorijskim testovima kako bi se podržala potencijala dijagnoza nanijetih trauma.

Kompletan očni pregled indicira se nadsvim  dojenčadima za procjenu na mogućnost retinalna krvarenja povezanih s sindromom potresanja beba.

Kako se zlostavljanje djece liječi?

Koraci koji se često poduzimaju da se ispravi zlostavljanje djeteta su sljedeći:
• pružanje sigurnosti zlostavljenom djetetu i svim drugim potencijalnim žrtvama zlostavljanja u kućanstvu je najvažnija. Uklanjanje žrtve i iz prostora zlostavljanja u sigurmo područje ili udomiteljske porodice često je neophodno.
• učinkovito savjetovanje za dijete, porodicu, a i samog zlostavljača je vrlo bitno kao i rad na  emocionalnom i psihološkom stresu i traumi.
• u slučaju zanemarivanja, uspostavljanje realnih očekivanja od djetetovih potreba i mogućnostima je obavezna.
• roditeljska visoko-rizična ponašanja, kao što su ovisnosti o drogama ili alkoholu moraju biti riješena.
• provođenje zakonske regulative i realiziranje praćenja i procjene, nakon čega slijedi podnošenje tužbe, pojavljivanje pred sudom, i (ako bude osuđen/a) izricanje presude kao što je predviđeno.
• Pedofili (ljudi koji su seksualno zlostavljali djete), često zahtijevaju intenzivanu psihološku i farmakološku terapiju prije povratka u zajednicu zbog visoke stope ponovnih prijestupnika.

Kako se zlostavljanje djece može spriječiti?

Ovo je, također, vrlo složeno pitanje i uključuje ove mjere:
• podrške struktura grupe gdje je potrebno ojačati roditeljske vještine i pažljivo pratiti djetetovu dobrobit.
• Posjete kući i podrška od strane medicinskog osoblja, socijalnog radnika su također potrebni za promatranje i vrednovanje napredka djeteta i njegove / njezine situacije u porodici.
Mnoge studije su pokazale da svi akteri rada sa žrtvama moraju povezano i u timu raditi za najbolji mogući ishod.
• za djecu školskog uzrasta ponuditi određene programe  na teme o “dobar dodir … loš dodir” pružanje djeci uvida u štetne ¨scenarije¨.
• roditelji bi trebali osigurati da njihovo dijete provodi vrijeme u ustavovama (škole, obdaništa, igraone) koje su licencirane i imaju politiku otvorenih vrata u pogledu roditeljske kazne.
• podizanje javne svijesti putem programa o zlostavljanjima i zanemarivanju djece može biti informativan.
• Razvijanje besplatnih i anonimnih sistema podrške (npr., “vruće linije”) potiče prijavljivanje potencijalnih slučajeva zlostavljanja djece.

Što se još može učiniti kako bi se spriječilo zanemarivanja i zlostavljanje djeteta?

Želimo podsjetiti roditelje o važnosti preventivne zaštite zdravlja djece i dojenčadi, uključujući:
• pravilno korištenje autosjedalice i sigurnosnih pojaseva;
• dosljedna upotreba kaciga za biciklizam, skateboarding, i skijanje / snowboarding;
• sigurnosti u bazenima sa vodom;
• sigurnost od držanja sakrivenog vatrenog oružja;

• sprečavanje nasilja u zajednici;
• prevencija trovanja;

• prevencija ovisnosti.

Almina Šatrović, dipl. scr.