Zaljubljeni pjesnik
Autor: Jasmina Imamović
LICA: Tri dječaka: Ivan, Alis i Harun. Radnja se dešava u školskom dvorištu.
HARUN: (crn, krupan dječak, prilazi plavokosom dječaku noseći u ruci papir) Ivane, Ivane, čuj što sam Jasni napisao stihove.
IVAN: (podrugljivo) E, baš me zanima i molim te kad si to stigao napisati.
HARUN:(veselo) Na času matematike. Slušaj! (zauzme pozu kao Romeo u predstavi “Romeo i Julija”) Iza kuće laje Žućo, za tobom sam Jasna puk’o, puk’o k’o lubenica. Ha, šta kažeš?
IVAN: (drži se za stomak od smijeha) Hej moj pjesniče, šta je Jasne briga što tvoj Žućo laje. Pa mora lajati kad danima ništa ne jede. I lubenica! Vidi stvarno ti ličiš na lubenicu (neprestano se smije).
HARUN: (razočarano) Nisi ti nikakav drug kad moje ljubavne jade ne razumiješ, još mi se i smiješ.
IVAN: (kaje se) Dobro, nemoj se odmah ljutiti. Nemaš dara za pjesnika, to ti je to.
HARUN: (zauzima opet istu pozu kao kod prvog stiha) Čuj sad ovo, ali obećaj da se nećeš smijati.
IVAN: Neću obećavam. Daj peticu! (nakon što jedan drugom drugarski daju peticu Harun se vraća u istu pozu) Slušaj! Moja nana, svakog dana (ovo je baš dobro samouvjereno govori Ivanu, a Ivan klima glavom) ima brigu kad me nema, a ja tebe Jasna gledam dok mi ona palačinke pravi.
IVAN: (suzdržavajući se da ne pukne od smijeha) Ti si beznadežan slučaj. Kad bi Jasni spomenuo svoju nanu kako bi zakolutala očima. I hranu nisi nikako mogao zaobići.
HARUN: (tužno) Znaš kad Jasna zakoluta očima ja zaboravim, nećeš vjerovati čak i nanine palačinke (zaneseno) samo vidim plavetnilo tih divnih očiju.
IVAN: (radosno ugledavši trećeg dječaka kako im dolazi) Evo ko će riješiti tvoj ljubavni problem!
HARUN: (upitno) Ko?
IVAN: Sila (Alis naopačke) on ti je pjesnik broj jedan.
SILA: (visok mršav dječak) Ćao Ivane.
IVAN: Ćao! Šta mai? Čuj ti ono dobro pišeš stihove (Sila klimnu glavom) Hajd’ budi drug, pa Harunu napiši jedan stih.
SILA: Nema problema. Samo reci kako se djevojčica zove i daj papir i olovku. (Dječak nakon što dobije traženo odlazi u stranu i piše, dok Harun i Ivan šapuću. Ubrzo se vraća i daje Harunu papir).
HARUN: (nakon što preleti očima po papiru uzvikne) Slušaj Ivane jarane! (opet zauzme pozu zaljubljenog Romea):
Kada sretnem plave oči
Što ih lijepa Jasna ima
Zaboravim brojke, slova
I zaplovim oblacima.
Na brzinu poljubi Silu i odjuri. Dječak ostane zbunjen. Malo poslije pojavi se sa izgužvanim papirom i vidno razočaran.
IVAN: Šta bi Harune?
HARUN: Ma pusti. Nije ni pročitala stihove, šta ona zna šta je poezija. (imitirajući Jasnu) Vidi kakav mi je predivan broš poklonio Saša. (opet svojim glasom) Glupi Saša i njegov broš.
IVAN: (zagrli druga) Nema Jasna pojma šta gubi. Još će ona vidjeti kakav je Saša. Hajdemo mi na picu da sve zaboravimo, lubenico moja (tapše ga po leđima).
HARUN: (nasmiješi se) Od silne ljubavi prema Jasni dobro sam ogladnio. Požuri Sila, pruži taj korak.
Dječaci odlaze.
(zavjesa)
Jasmina Imamović
