Šta činiti kad nam kažu: Ne talasaj!
- Za šta sam sposoban/a? Čime suvereno vladam? Koje su to moje lične kompetencije? U čemu sam dobar/a? – pitanja su koja s vremena na vrijeme nije zgoreg postaviti sebi, preispitati se. A potom neka uslijede i ova: Šta me zanima? Šta želim naučiti, postići u životu? Koja su polja moga interesovanja?U čemu se želim usavršavati? U šta trebam ulagati (trud, vrijeme, novac)?Gdje sebe vidim za pet godina…
Postavljajući ova pitanja i dajući sami sebi, iskrene odgovore, uvidjet ćete kako kotirate i imate li razlog biti (ne)zadovoljni sobom i postignutim uzimajući u obzir starosnu dob i sve životne okolnosti. Da biste znali za što ste sposobni, najbolje je da se u to sami uvjerite, iskusite, ali i da analizirate svoje postupke u „kriznim“ situacijama.
Napravite listu svojih dobrih osobina, potencijala i kompetencija, a potom navedite sve ono što znate odlično raditi bez obzira da li se radi o marginalnim poslovima ili profesionalnim vještinama.
Za mnoge potencijale nismo ni svjesni da ih imamo, dok to ne otkrijemo, bilo sasvim slučajno ili pak, „družeći se“, upoznajući se sa samim sobom. Važno je da budemo otvoreni i da se ne ograničavamo samo na ono što već znamo. Stalno opetovanje: Ja to ne mogu, Ja to ne znam, Nisam to nikad radio/la… učinit će da stvarno nikada nećete ni pokušati nešto novo… Pa i najveći znalci iz neke oblasti, morali su jednom nešto započeti. Niko se nije rodio naučen!!! Zapravo, to bi se mogao i nazvati odbrambeni mehanizam, način da neko sam opravda nedostatak hrabrosti da se sa nečim novim uhvati u koštac. A zapravo se radi o pitanju volje. Ukoliko ste motivirani da nešto radite, niko i ništa vas neče spriječiti da to i uradite.
Za to imamo i konkretne primjere, pa nerijetko čujemo da je neka 90-godišnjakinja završila gimnaziju, koju nije uspjela završiti kada je trebalo, ali je uvijek željela da postigne taj cilj. Ili da je neko sa 60 godina položio vozački ispit, naučio čitati i pisati itd. Stoljeće u kojem živimo je stoljeće cjeloživotnog učenja, prema tome, ne treba nas biti stid što „tek sad“ želimo savladati neke vještine, usavršiti se u nekoj oblasti, naučiti nešto novo… ZA UČENJE NIKADA; AMA BAŠ NIKADA, NIJE KASNO!!!
Ovo preispitivanje neka vam ne posluži da se razočarate u svoja postignuća, nego da otkrijete svoje aspiracije, sposobnosti i to sve pretvorite u izazov.
Samoposmatranje je tehnika koju treba svakodnevno koristiti. Neki rimski kraljevi su prije spavanja analizirali šta su uradili tokom dana, šta su mogli drugačije uraditi, gdje su pogriješili i da li su mogli još nešto postići, zašto nisu i trebaju li to sutra uraditi. Ukoliko nemate vremena za dnevnu analizu, priuštite sebi bar sedmičnu, odvagajte šta ste radili, kako ste upotpunili vrijeme, da li ste zadovoljni postignutim i na čemu trebate još poraditi.
Kao što se u firmama rade godišnji proračuni, balansi stanja poslovanja, mjere postignuća, tako i svi mi možemo praviti godišnje analize postignutog. Zamislite se kako ste razmišljali prošle godine u to doba, čemu ste stremili, kako ste emocionalno reagirali, da li se nešto promijenilo, kakva životna iskustva vas sada krase, koje životne lekcije ste naučili, koje pouke izvukli, da li ste napredovali i u kojem obimu ili pak stagnirali, kakvno vam je raspoloženje, da li ste zadovoljni sobom i postignutim… U svoj toj analizi, ukoliko naiđete na loše rezultate, pokušajte utvrditi uzrok i koji je vaš udio u tome, da li ste to mogli promijeniti vlastitim zalaganjem ili ne, da li imate hrabrosti suočiti se sa izazovima, odnosno problem pretvoriti u izazov?!?
Dakle, pitanje samoposmatranja je usko povezano sa autovalorizacijom, ili samoocjenjivanjem. Poznato je da je samokritika najbolja kritika i ukoliko ste dovoljno samokritični (ne previše!) to je dobra preduslov za lično napredovanje i usavršavanje.
Važno je uvijek imati na umu da u svakom čovjeku postoji bezgranični potencijal, koji treba otkriti on sam, a da je glavna prepreka tome strah od nepoznatog, koji je najrasprostranjeniji, a nije urođen, nego je stečen. Pitanje je ko nam sve to ulijeva strah u kosti, da li mi sami sebi ili pak okolina?!? Stara poslovca kaže: Najteže je izaći na kraj sa samim sobom, i na tragu toga, većinu blokada i ograničenja mi kreiramo sami sebi, što svjesno, što nesvjesno, mada i okruženje uveliko podržava taj koncept življenja, nemijenjanja.
- Ne talasaj, Ne možeš sam ništa promijeniti, Đaba se trudiš, niko to neće vidjeti, Bit će ti samo gore, razočarat ćeš se – svakodnevno čujemo čak i od najbližih, kada želimo djelovati.
A zapravo upravo ta nespremnost za avanturu, za nove izazove, za akciju, pomiješana sa strahom od rizika, doprinosi stagniranju nas kao pojedinaca, ali i kolektiva.
Kada bismo radili nešto samo da bi to neko od ljudi vidio i vrednovao, onda se čovječantvo ne bi nikada razvijalo. Sjetimo se samo da su najveće ljudske umove, kroz historiju osuđivali, spaljivali na lomači, degradirali… Njihovi savremenici ih prosto nisu mogli pratiti, pa su su ih iz zavisti proglašavali ludima, hereticima… Trebalo je proći dosta vremena da bi se „otkrilo“ da su bili u pravu, itekako u pravu. Prema tome, važno je biti načisto sa sobom, raditi i činiti dobro, da bi time naš Stvoritelj, a ne ljudi, bio zadovoljan i ne obazirati se mnogo na sve te „ometajuće glasove“ koji nas sputavaju.
Ilustracije radi, dozvolite mi da vas podsjetim na priču o žabama koje su se takmičile u penjanju na bandere. Ostali koji su tome prisustvovali, govorili su: Nećete nikada uspjeti! Gdje se vidjeli da se žabe penju na banderu?!? To je preteško za vas! Nema šanse!!! tako da su, jedna po jedna žaba, odustajale. Što su glasovi bili glasnili, tako su žabe gubile volju za postizanjem cilja: popeti se na vrh bandere. Na kraju je ostala samo jedna žaba, koja je nezaustavljivo grabila naprijed. Kada su je proglasili pobjednicom, nakon što je sišla sa bandere, pitali su je kako je to uspjela?!? Žaba je samo blijedo gledala u sve njih. Bila je gluha!
Tako i mi trebamo biti gluhi na sve obeshrabrijuće komentare tipa: To se ne isplati! Ne vrijedi se toliko truditi! Danas samo lopovi mogu uspjeti! itd. Osim toga, trebamo biti gluhi i na povremene unutrašnje glasove koji nas ometaju u našem naumu!
Trebamo znati da sve dobro, plemenito, vrijedno što želimo postići, nije istovremeno i lako postići. Na tom putu će nam se ispriječiti brojne prepreke i iskušenja, koja trebamo razumijevati kao pokazatelje da smo na pravom tragu, a nikako kao demotivatore i ometajuće faktore.
Što je put trnovitiji, to je znak da nas, u konačnici, čeka najljepša ruža!!! Za nju se, vrijedi boriti!!! Sretno!
Medina Jusić-Sofić
medina@odgoj.com
