Sretan ti rođendan, učitelju
Dan je bio veseo. Haljina namjenjena za posebnu priliku, bijela kragna s velikom mašnom i lakovane cipelice. Sunce i blagi povjetarac igrali su mi se s kosom.
Nepoznata lica, klupa do prozora kojoj sam zauvijek ostala vjerna, u ruci čestitka, u čestitci slova poredana u rečenicu „Sretan početak, đače“.
- „Pokušaj olovku prebaciti u drugu ruku, lijevom rukom sve obrišeš što napišeš, pa ne znamo šta umije tvoja olovka.“
Rijetki su oni koji su ikada saznali šta umije moja olovka, jer sam je odbila prebaciti u desnu ruku.
Bila je izuzetno lijepa, moja prva učiteljica. Kosa boje pokošenog sjena na suncu je još više dolazila do izražaja, blažen pogled kakav sam samo susretala još kod svoje majke, lepršave marame oko vrata, maslinastim bojama prekriveno tijelo.
Bila sam učenica i kao i svako od mojih drugova, imala sam život i izvan školskih klupa. Nisam sigurna da sam srela učitelja koji se interesovao za moj život, a da nije bilo riječi o školom protkanom životu.
Danas me korak dijeli od diplome istog poziva. Mene čeka ono isto mjesto do prozora, ali sa suprotne strane katedre.
Bila sam učenica, ali želim biti učiteljica.
Bila sam učenica Učiteljske škole. One iste škole koja je obrazovala generacije prije mene, koja je imala uspone i padove, čija je diploma nekada garantovala mjesto u školi, danas, možda, upis na univerzitet.
Bila sam učenica sa još nerođenim učiteljem koji je u meni živio, ne da bih poticala reforme, ne da bih dijelila ocjene i učila slova, ne da bih se krila iza svoga znanja, nego da bih nastavila tamo gdje izmorene snage učitelja, ili možda učenika, posustanu.
U toj istoj školi, na samom ulazu dočekaće vas molitva ispisana na unutrašnjosti njenih zidina, molitva upućena višoj sili, ali i vama samima.
Gospodaru moj,
ne dopusti da me zavara uspjeh,
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno
da je neuspjeh iskušenje
koje prethodi uspjehu.
Gospodaru moj,
nauči me da je tolerancija
najviši stupanj moći,
a želja za osvetom prvi znak
slabosti.
Gospodaru moj,
ako mi uzmeš imetak ostavi mi nadu.
Ako mi podariš uspjeh,
podari mi snagu volje da savladam poraz,
a kad mi uzmeš blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.
Gospodaru moj,
kad se ogriješim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kad se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
Gospodaru moj,
kad ja zaboravim Tebe
nemoj Ti zaboraviti mene.
Nije nam trebala veća reforma od one koju ova molitva nosi sa sobom, ali nam je trebala reforma kako bi ove riječi doživljavali kao svoje i kako bi ih nosili sa sobom i prisjećali se na njih i onda kada nismo u Učiteljskoj školi.
Nije nam trebala reforma da bih vidjela snagu borbe na licima učitelja koji se nalaze između Stepskog vuka i DaVinčijevog koda, zatočenih u svojih Sto godina samoće.
Ipak, ja se nadam novoj čestitci u kojoj će slova biti satkana u rečenice:
„Sretan Ti rođendan učitelju. Hvala Ti što si se odazvao tom jedinstvenom pozivu i što živiš naš život, a svoj dijeliš sa nama. Hvala Ti što u našem razredu nema zidova, a oni koji postoje su tu samo da bi čuvali naše jedinstvo. Hvala Ti što me poznaješ ili barem daješ dovoljno od sebe da me upoznaš. Hvala Ti što me poštuješ i što si mene naučio da poštujem svoga druga u klupi.“
Maja Imamović, napisano 2007. g.
