Razgovor – osnovna socijalna, ali i pedagoška vještina

Općepoznato je kolika je važnost zdrave komunikacije u porodici i društvu. Pitanje je kako razgovarati i doći do određenih zaključaka, dovesti datu temu do kraja, „iskomunicirati“ je.

Kada je riječ o verbalnoj komunikaciji, nije važno samo šta se kaže, neko i kako, kojom bojom glasa, tonom, kojoj jačinom, jer sve to utiče na krajnji utisak koji se ostavlja na recipijenta, primaoca poruke. Neki kompliment može biti upućen podrgljivim tonom, pa se radi o ironiji, sarkazmu, a ne o poruci koja treba da zbliži, obraduje, ohrabri.

U razumijevanju komunikacije, veliku ulogu imaju i recipijenti, koji opet kroz svoju prizmu prelamaju poruke i tumače ih na različite načine zavisno od mišljenja o sagovorniku, date situacije, ili raspoloženja. Nerijetko se dešava da prva osoba iz najbolje namjere nešto konstatuje, a da to druga shvati kao napad na nju, uvredu i sl., a da ne govorimo o pogrešnoj interpretaciji i tzv. „šumovima u komunikaciji“. Javljaju se kada komunikanti „ne govore istim jezikom“, ne razumijevaju se i ne razumiju.

Za dobru komunikaciju je važno slijedeće:

-          jasnost u izlaganju;

-          iskrenost;

-          jasno izražena namjera, povod i cilj razgovora;

-          konciznost;

-          dobra argumentacija;

-          međusobno poštovanje;

-          kontrola emocija;

-          empatija itd.

Znati verbalizirati svoje stavove, osjećanja, mišljenje je preduvjet za uspostavljanje dobre komunikacije sa drugima. Često se dešava da se osoba trudi da kaže šta želi, ali da jednostavno ne zna posložiti svoje misli i izreći ih adekvatno. Onda pribjegava opširnim objašnjenjima, što opet odaje da nije vješta u konciznosti, jezgrovitosti i sažetosti iskaza. Sve ovo se može vježbati! Za početak, osoba treba da bude svjesna činjenice da ne zna dobro verbalizirati svoje misli i iznijeti ih koncizno. Najbolje je onda da pokuša misli posložiti i prenijeti u pisanu formu, a potom da pročita napisano i uvidi da li je suština izrečena, koje riječi su suvišne, da li je iskaz jasan, da li iz njega može nazrijeti namjera i poruka… Nažalost, većina osoba koje imaju sličnih problema nemaju strpljenja da vježbaju, tj. zapisuju ono što žele da kažu, jer je pisanje sporije od govora, a njihove misli ionako nisu organizirane. Osim toga, tek kad počnu pisati, postanu itekako svjesne toga i to ih obeshrabri i demotivira.

Upravo zbog toga se dešavaju i pomenuti „šumovi u komunikaciji“, kada ljudi ne znaju jasno iznijeti, verbalizirati svoje misli, što može iritirati sagovornika ili mu dati dovoljno prostora za vlastite interpretacije. Do šumova dolazi i kada su oba komunikanta (ili više njih) pod jakim emocionalnim nabojem i to ih sprječava da trezveno razmišljaju, prate tok misli, poštuju sagovornika… Ukoliko samo jedan od sagovornika zauzme stav „samo sam ja upravu“ male su šanse da se uspostavi uspješna komunikacija. Svaki učesnik u komunikaciji treba ostaviti drugima dovoljno prostora da iznesu svoje protuargumente i dozvoliti da i neko drugi ima drugačije mišljenje.

Preneseno na mikrosocijalni plan, porodicu, ukoliko roditelji žele da nametnu svoje mišljenje i stavove po svaku cijenu, to će djeca osjetiti i reagovati ili povlačenjem ili agresivnim ispadima! Uvijek treba imati na umu da niko od nas ne voli nametanje, ubjeđivanje, nipodaštavanje, a upravo to, vrlo često odrasli možda i nesvjesno čine u komunikaciji sa djecom.

Trebamo biti svjesni da je vrijeme stege, naređivačkog tona, izazivanja strahopoštovanja, strogog kažnjavanja iza nas. Nove generacije ne mogu funkcionisati na takvoj osnovi. Djeca sada poznaju svoja prava i žele da ih odrasli tretiraju sa poštovanjem i uvažavanjem, da se čuje i njihov glas, osluškuju potrebe, da se osjećaju kompetentnim, da se i njih pita. Osim toga, pitanje slobode izbora je uvijek otvoreno i ukoliko nešto strogo zabranjujemo, to ne znači da ćemo time a priori spriječiti dijete da nešto potajno ne uradi! Razgovorom, ali pravovremenim, može se postići mnogo bolji rezultati od zabranjivanja i kažnjavanja! Važno je odgajaniku objasniti zašto nešto nije dobro za njega i njegove vršnjake, navesti primjere, iskustva drugih, pitati ga šta on/a misli o tome, kreirati atmosferu povjerenja, pustiti dijete da samo dođe do određenih zaključaka, a ne „servirati“ mu ih gotove, posebno ne u vidu zabrana iza kojih ne stoji nikakvo racionalno objašnjenje.

Zbog toga je zdrava komunikacija u porodici jako važna, jer će kasnije biti osnova za rješavanje većine problema koje nosi tinejdže.

Medina Jusić