Preduvjeti za otvoreni dijalog sa djetetom
Spremnost roditelja da uvijek razgovaraju sa djetetom/djecom, da saslušaju šta im imaju reći, da čuju drugu stranu, pokušaju razumjeti njihove razloge, potrebe, saslušati nedoumice, ojačati njihovo samopouzdanje i sl je odlična pretpostavka za uzajamno povjerenje i uvažavanje.
Ukoliko roditelji u razgovoru prednost daju djeci, dakle iskažu spremnost da ih saslušaju, da saznaju njihove razloge i argumente kojima potkrepljuju svoje stavove ili opravdavaju ponašanja, time im šalju poruku da uvažavaju njihovo mišljenje, što znači da isto očekuju i od njih. Osim toga, sučeljavanje argumenata obje strane, uči ih da zrelo promišljaju o svojim postupcima i prave dobar odabir, uči ih pravednosti i sagledavanju problema iz više uglova. Iz toga proizilazi još jedan preduslov uspješne komunikacije: empatija ili saosjećanje. Potrebno je pokušati „staviti se u kožu drugoga“ da bismo imali dovoljno razumijevanja za druge i uzeli u obzir i njihove motive, potrebe, okolnosti, jer ako smo fokusirani samo na postizanje svoga cilja i ne vidimo druge, onda gušimo komunikaciju i ne dozvoljavamo da se ona povoljno odvija za sve, da se dođe do određenih zaključaka i rješenja.
Komunikacija je uzajamna verbalna (i neverbalna!) aktivnost dva ili više učesnika u kojoj nema pobjednika i pobijeđenih, a još manje bi trebalo biti povrijeđenih! Nažalost, počev od porodice, pa do uže i šire zajednice, često se dešava da nakon razgovora, neko ostane povrijeđen. To se najčešće dešava kada se jednoj strani nameće mišljenje, zabrana ili svoj stav. To bi se prije moglo nazvati monologom nego dijalogom, iz kojeg pasivni učesnik izlazi povrijeđen jer mu se nije dala prilika da kaže nešto u svoju odbranu. Takvi oblici komunikacije traju kratko i ne daju nikakve dugoročne rezultate. Što se više insistira da se „stvar dovede do kraja“ u komunikaciji, to je ona uspješnija, posebno ako se iscrpe svi argumenti na datu temu. Važno je da se komunikanti drže predmeta razgovora, da ne prave digresije koje ih mogu odvući u sasvim suprotnom pravcu. I svakako da budu maksimalno iskreni, da priznaju pogreške, da ništa ne skrivaju, da znaju prihvatiti sebe, a ne da po svaku cijenu šalju sliku o sebi, kakvim bi željeli da ih drugi vide, jake, nepobjedive, uvijek upravu. Ukoliko u komunikaciji samo jedan sudionik ne igra pošteno, to automatski znači da će se istim poslužiti i drugi i to mu spočitati već u narednom razgovoru. Zato je važno da roditelji i u ovom značajnom odgojnom segmentu budu uzor svojoj djeci i odmalena ih uče kako razgovarati i time ih pripremati za komunikaciju u školi, kasnije na poslu, u društvu općenito.
Ukoliko odrasli uvide da ne posjeduju komunikacijske vještine, jer nažalost tome nas ne uče u okviru formalnog obrazovanja, pomoć i savjete treba da potraže od pedagoga i psihologa, bez ikakvog ustručavanja, jer je to za dobrobit njih i njihove porodice, prijatelja i poslovnih saradnika.
Da bi uopće došlo do otvorenog razgovora između roditelja/odgajatelja i djeteta, važno je imati u vidu i sljedeće:
- Odabrati pravo vrijeme za otvoreni razgovor, posebno ako se radi o ozbiljnoj temi. Dakle, ne može se trezveno razgovarati kada je bilo ko od učesnika komunikacije umoran, frustriran, ljut, nervozan, pospan i sl. Roditelji treba da ocjene kada je najpogodnije vrijeme da započnu razgovor o „teškim temama“ sa svojim djetetom, svakako ne odmah nakon što se probudi, čim dođe iz škole ili neposredno prije spavanja. Tokom dana, razgovor se može započeti spontano, bez nekih prethodnih zastrašujućih najava tipa: Treba da ozbiljno porazgovaramo!!! Slušaj, ima nešto važno da ti kažem! i sl. To može samo preplašiti dijete i automatski otežati dalju komunikaciju.
- Važno je i mjesto gdje se odvija razgovor. Djeca imaju potrebu za intimom, ne možete od djeteta očekivati da bude otvoreno i uopće koncentrisano na razgovor u prisustvu brata ili sestre, nane, dede, komšinice itd. Isto važi i za upaljen TV, pogotovo u vrijeme rado gledane emisije! Najbolje je sa djetetom razgovarati na njegovom omiljenom mjestu u kući, npr. u njegovoj sobi, radnom kutku, dnevnom boravku gdje se igra i sl. Odlična prilika za razgovor može biti i šetnja alejom, kada nema puno prolaznika… Bilo bi lijepo da bar jedan dan u sedmici bude „rezervisan“ za neobavezno druženje i „ćaskanje“ sa djetetom uz kolače, toplu čokoladu, sok, bilo u kući ili slastičarnoj. Kasnije, to može biti prilika i za razgovor.
- Pitati dijete za mišljenje, stav o datoj temi, neka ispriča svoje ili iskustvo vršnjaka, šta je uzrok neke pojave, šta predlaže, kako sebe vidi u određenoj situaciji i sl. Dokazano je da su neki „preventivni“ razgovori zapravo spriječili dijete da se kasnije neprihvatljivo ponaša. Važno je kod djeteta razviti kritički stav, odlučnost i smisao za razlikovanje dobra od zla, ali i individualnost kako ne bi podlijegalo pod utjecaj vršnjaka i društvenih trendova.
- U razgovoru je kod roditelja važna staloženost, smirenost, blagi izraz na licu, atmosfera povjerenja i sigurnosti, ležernost, iskrenost, spremnost da se prihvati mišljenje djeteta, pa makar bilo i drugačije, otvorenost za različitost. Ovo su teška vremena za odgoj u duhu univerzalnih vrijednosti, ali nikako to ne smije biti izgovor za smanjenu komunikaciju sa djecom, već izazov za odgojnu domišljatost.
- Važno je i držanje tijela, vizuelni kontakt sa djetetom, klimanje glavom dok dijete govori, dodir, zagrljaj, sve zavisi od situacije. Neverbalna komunikacija je nezaobilazan dio svake komunikacije, pa i razgovora sa djetetom o čemu ćemo pisati drugom prilikom.
Medina Jusić
