Opomena
Zvala se Anja. U naš je razred došla krajem prvog polugodišta. Mršava, blijeda, svijetle kose koja se po boji gotovo nije razlikovala od lica. Samo su joj oči bile žive, plave, bistre i prozračne. Smjestili su je u zadnju klupu. Malo je pričala. Na odmoru se povlačila na najzabačeniju klupu u dnu dvorišta. Niko joj nije prilazio, samo su se došaptavali i glavom pokazivali na nju.
Bilo mi je žao pa sam joj jednog dana prišao i sjeo na klupu pored nje.
Odmaknula se na sam kraj i kao ptičica uzimala samo po mrvicu sendviča. Pitao sam je zbog čega je tužna i usamljena.?!? A ona je otvorila dušu…
Oca nije ni pozavala a njena majka je preminula vrlo mlada. Ali joj je ostavila teško naslijeđe. Anja je bila zaražena HIV virusom. Majka, narkomanka koja je bolovala od SIDE, prilikom porođaja prenijela je virus i na bebu. Njen mali život se pretvorio u pakao. Prebacivali su je od ustanove do ustanove, od škole do škole. Ali nigdje nije dobrodošla. Svi su je izbjegavali. Priznajem, i ja sam se bio uplašio, ali sam hrabro ostao pored nje. Sve sam ispričao majci. Ona mi je rekla da SIDA nije prenosiva običnim kontaktom i druženjem. Od tada sam često bio u njenom društvu. Igrali smo se, razgovarali, čak se i smijala. A imala je tako lijep osmijeh.
Došao je raspust. Jedva sam čekao prvi školski dan da vidim Anju. Ali ona nije došla. Ni drugi, ni treći dan. I samo kratka vijest. Anja je mrtva! Zbog oslabljenog imuniteta, pokosila ju je obična gripa.
Odnio sam cvijeće na njen grob. Ali ono je uvelo kao i njen mladi život. Ostala je samo mala humka kao opomena na zlo koje vreba.
Aldin Kovačević
