Odgoj kao najvažnija lična odgovornost, ali i društveni koncept
Čim se u društvu desi neka asocijalna ili antiscijalna pojava, svi se pozivaju na odgoj, posebice porodični, odgovornost roditelja za neprihvatljivo društveno ponašanje njihove djece, kao ni da odrasli koji se tako ponašaju, nisu (bili) nečija djeca?! Ne zaboravimo: da bi roditelji pravilno mogli da odgoje svoju djecu, za početak sami trebaju biti odgojeni. Zato se nikada nije zgoreg podsjetiti predaje da “sa odgojem djeteta treba početi dvadeset godina prije njegovog rođenja”, ali da za odgoj, de facto, nikada nije kasno.
Ta magična riječ podrazumijeva čitav sistem, koncept ispravnog življenja, proces formiranja i izgradnje ličnosti sa svim zdravim moralnim, estetskim, intelektualnim, emocionalnim, voljnim karakteristikama, razvijenim higijenskim, radnim i navikama kulturnog ponašanja. Cilj odgoja je razviti i usaditi pozitivne osobine ličnosti: istinoljubivost, iskrenost, poštenje, pravičnost, dobročinstvo, požrtvovanost, smisao za lijepo, humanost, empatiju… Ali kako, kada za to nema organizirane edukacije edukatora, roditelja prije svih?!? Kako, kada za sve profesije imamo škole, a za najodgovorniju ulogu roditelja-odgajatelja, nema ni kursa, ni tečaja kako treba?!? Kako, kada roditelji prepuštaju odgoj svoje djece nekome nepoznatom, kada im ne posvećuju dovoljno pažnje, pa se djeca nerijetko zbog nedostatka ljubavi, ponašaju agresivno, ne bi li bar tako skrenula pažnju na sebe? Šta je sa obrazovanjem i školovanjem, kako oni kotiraju u odnosu na odgoj? Imaju li oni zapravo uopće svrhu bez odgoja, tog temeljnog sistema vrijednosti?
Odgajatelji su vozači gradskog prijevoza i prodavačice u granapu
Ukoliko se potencira školovanje, a zanemari obrazovanje kao svojevrstan most od odgoja ka školovanju, onda se dešava da u društvu možete imati izvanredne stručnjake u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija, medicine, tehnologije ili bilo koje druge grupacije prirodnih, društvenih, tehničkih, humanističkih i inih nauka, ali da ti stručnjaci imaju izvjesnih problema na polju socijalizacije. Ili još gore, da ne znaju adekvatno komunicirati sa ostalim svijetom, da su prilično neljubazni, namćorasti, nadmeni, egoistični, samo ne uljudni, uljuđeni… I za šta će im, onda, sve silne titule i diplome, ako nisu u stanju uputiti nekome osmijeh, toplu riječ, blag izraz lica?!?
Isto važi i za one koji nisu završili “škole”!!! Šta će im sve vještine ovog svijeta, ako nisu svještili da budu ljudska bića?!? Jer, odgajatelj nije samo odgajatelj/ica u vrtiću, koja se doslovno tako i zove!!!
Odgajatelj je svako onaj ko odgaja, oblikuje nečiju ličnost bez obzira na dob, spol, društveni status, porijeklo, funkciju… Odgajateljica je i čistačica u preduzeću, jer svojim ponašanjem može kod ljudi razviti ekološku svijest (i mnogo štošta!), odgajatelj je i vozač autobusa kada putniku koji trči zastane i pri tom mu ne gundža što kasni… Odgajateljica je i prodavačica u granapu (GRAdskom Nabavnom Preduzeću) koja sabahilde s osmijehom na licu prodaje hljeb i mlijeko komšiluku! Odgajatelj je i čistač ulice koji odmori metlu dok prolazite, da vas ne upraši… Odgajateljica je medicinska sestra dok vas umilnim glasom budi poslije operacije ili iz sna da uzmete lijek… Mi ni ne znajući odgajamo jedni druge u neposrednoj interakciji i komunikaciji. Zato samo sinteza i sinergija odgoja, obrazovanja i školovanja može dati odgovarajuće željene rezultate.
Odgoj je i lična i kolektivna odgovornost!
U prilog tezi da svaki pojedinac može mnogo toga učiniti za dobrobit zajednice, dozvolite mi da podijelim s Vama priču o dječaku koji je sa uglednim mudracem koračao obalom i vraćao zvijezde koje je more izbacilo na obalu. Učenjaku se taj dječakov trud činio besmislenim i rekao mu je da se toliko ne zahmeti jer jednostavno ne može spasiti sve zvijezde. Na to je dječak odgovorio: Ali bar sam spasio ove!
Dakle, ukoliko budemo čekali da neko drugi poduzme konkretne akcije na promicanju pozitivnih vrijednosti i suzbijanju sve raširenijih negativnih pojava u našem društvu (odgovorne institucije, mediji) teško da će razvoj društva ići uzlaznom putanjom, kako to svi priželjkujemo. Zato budimo jedni drugima ogledalo sa lijepim odrazom!
Autor: Medina Jusić
