Odgoj djeteta u porodici

- Da smo to znali, da nam je neko rekao, da nas je neko posavjetovao… do svega ovoga ne bi došlo – govore roditelji kada tokom razgovora sa pedagogom, razrednikom sagledaju uzroke neprilagođenog ponašanja njihovog djeteta.

To je trenutak kada roditelji shvate da su sami mogli da spriječe pojavu takvog ponašanja.

Put djetetovog razvoja je dugačak i pun je malih i velikih prepreka, malih i velikih teškoća. Na tom putu, svaki roditelj može ponekad da pogriješi. Ali,ako se te pogreške ponavljaju, one mogu duboko da poljuljaju povjerenje koje dijete ima prema svojim roditeljima, a samim tim i njegov dalji normalan i usklađen psihički razvoj.

Zašto roditelji koji vole svoje dijete i žele mu najbolje, tokom podizanja i odgoja djeteta, ne mogu uvijek na pravi način da vode računa i brinu o njegovom psihičkom razvoju i zdravlju, onako dobro kao što to čine kada je u pitanju tjelesno zdravlje ili tjelesni razvoj?

Razloga ima dosta.

Kada je u pitanju tjelesno zdravlje, razvoj djeteta i sprečavanje dječijih bolesti, roditelji se sa punim povjerenjem oslanjaju na stručnu pomoć i savjete koje im pruža medicinska služba. Mnogi koriste knjige naših i stranih stručnjaka da saznaju nešto više o razvoju djeteta i tako steknu sigurnost u podizanju i njegovanju svoje djece.

Pri tome se često nađu u nedoumici, kako da postupe sa djetetom, šta da odgovore na njegova pitanja, kako da ga kazne kad nešto pogriješi, kako da ga vole a da ga ne razmaze?

Šta da učini mlada i nesigurna majka kad joj svekrva i njena majka daju potpuno suprotne savjete: kad jedna tvrdi da bebu treba pustiti da plače, da se ne bi od malena razmazila, a druga suprotno, već da je ona bespomoćna i da je treba umiriti? Kako da se snađu kad zdravo dijete neće da jede, kad vrišti dok mu peru kosu ili ga kupaju, kad sisa prst, kad je neposlušno, agresivno, kad hoće da uzme novac, da slaže, kad ne trpi mlađeg brata itd.

U traženju odgovora na ova pitanja roditelji su, najčešće, ostavljeni sami sebi. Često se dešava da slijede i nestručne savjete, koji primijenjeni na njihovo dijete mogu biti štetni, pošto ih se oni, zbog sboje nesigurnosti, kruto pridržavaju.

Zbog neupućenosti, nesigurnosti ili pogrešne obaviještenosti, zbog predrasuda kojih ne mogu da se oslobode, oni nisu u stanju da dokuče šta se zbiva sa njihovim djetetom i šta znače mnoge njegove reakcije.

U području odgoja djeteta, roditelji često polaze od sebe i svojih želja a ne od djeteta i njegovih osjećaja, potreba, mogućnosti, sposobnosti. Oni imaju unaprijed pripremljene kalupe u koje dijete treba da se uklopi.

Šta dijete osjeća – to je pitanje koje će pomoći roditeljima da saznaju potrebu svoga djeteta. Jer, kod djece, više nego kod odraslih, osjećanja određuju i usmjeravaju ponašanje, a razvoj dječijih osjećanja duboko je vezan za one koji ga podižu i vole.

Dijete koje vjeruje u svoje roditelje i koje raste u dobro usklađenoj porodici, moći će bez velikih poteškoća da prihvati i usvoji roditeljska mjerila o dobru i zlu, o tome šta je lijepo, pošteno, pristojno, dozvoljeno, a šta nije. Sve to dijete prima od roditelja i to tako čvrsto da jednog dana postaje dio njega samoga.

Na taj način, sve što je u početku predstavljalo spoljnu kontrolu njegovih postupak od roditelja, postaje djetetova unutrašnja kontrola – njegova savjest. Tako,umjesto roditeljskog: “To nije lijepo,to ne treba da radiš…” – jednog dana, to postaje djetetovo: “Ja to neću da radim…to nije lijepo…”

Ova mjerila dijete prihvata zato što voli svoje roditelje i zato što im vjeruje. Zbog toga, odvajanje od roditelja u prvim mjesecima života djeteta, može da ugrozi dalji razvoj. Zato što odvajanje od roditelja, dijete doživljava kao odbacivanje. Zar niste zapazili, ako ste morali iznenada da otputujete u vrijeme kada je dijete samo počelo da jede, da se trudi da bude čisto, da je dijete opet počelo da traži da ga drugi hrani, da su gaćice opet mokre? Kad nema onih za čiju ljubav je to činilo, nema ni potrebe da bude dobro.

Mnogi mladi očevi, danas od prvih dana učestvuju u podizanju svoje djece. Kupaju ih, hrane, oblače i zajedno sa majkama otkrivaju zašto plaču, da li su siti, da li ih nešto muči?… Oni s pravom, ne čekaju da djeca porastu da bi s njima mogli da druguju i da bi tek tada mogli da im se približe i da im razumiju. Oni to čine od prvih dana i tako prate razvoj svoje djece u svim etapama. Onda možete pretpostaviti kako se čitave generacije uspješne djece mogu odgojiti!!!

Uloga oca u odgoju djeteta

Otac, kao i majka pruža djetetu mnoge podsticaje i zadovoljava njegove potrebe za prisnim kontaktom sa ljudima. Otac to čini na drugačiji način nego majka, što omogućava da dijete vrlo rano doživljava razliku između dvije bliske osobe, a to je upravo preduslov za kasnije stvaranje pravilnih međuljudskih odnosa. Tako, u podizanju djeteta, umjesto nekadašnjeg dijadnog modela: majka – dijete, treba razvijati model: majka – otac – dijete, koji i najbolje odgovara pravilnom razvoju djeteta. Ovaj model, način odgoja pruža djetetu bogatija rana iskustva, ubrzava i olakšava njegovo uključivanje u odnose sa djecom i ljudima izvan porodice.

Uloga oca u odgoju, posebno u osamostaljivanju djeteta, ponekad je značajnija od uloge majke. Kada zahtjevi i zabrane potiču od oba roditelja djeca ih najlakše prihvataju. Osnovu učenja, upravo temeljni mehanizam tog zbivanja u mladoj ličnosti, čini proces poistovjećivanja/identifikacije/, pri čemu dijete uzima odrasle kao primjer, oponaša ih u svom ponašanju. Identifikacija podrazumijeva i to da se dijete poistovjećuje sa svojim uzorom. Njegove postupke prihvata, u njemu nalazi sebe, njegova osjećanja doživljava kao svoja… Na taj način komponente odrasle ličnosti,njene osobine i oblike ponašanja presađuje u sebe.

Identifikacija je jača, potpunija i dublja što je dijete mlađe, što je manje kritično prema svom uzoru.

Kada dijete postane sposobno da razmišlja o osobinama svojih roditelja, o suštini njihovih postupaka, ono više ne prima uticaj odraslih tako neposredno kao ranije. Sad dijete vrši izbor ličnosti sa kojima će se poistovjećivati, sve je kritičnije prema njima, pa i u izboru njihovih osobina koje će poprimiti može izvršiti svjesno odabiranje.

Povjerenje u roditelje dijete kasnije proširuje na nastavnike u školi i na druge odrasle ljude oko sebe. S druge strane, ako su roditelji ili nastavnici koji takođe odgajaju djecu, neuravnotežene ličnosti, dijete će ih se plašiti, pa će i prema drugim osobama postupati  plašljivo i najčešće, agresivno.

Ako roditelji postupaju sa djetetom na autoritativan način, ili mu u svemu popuštaju,dijete će već unaprijed očekivati takav stav prema sebi i od ostalih ljudi, tada će ono da radi na tzv. udešavanju svog ponašanja!

Prihvaćeno dijete je sigurno

Ako je dijete u svojoj porodici u punoj mjeri prihvaćeno, ako doživljava roditeljsku ljubav, osjećat će se sigurno. Tada će i u drugoj sredini nastupat će sa sigurnošću u sebe, otvoreno, prirodno,bez straha. Osjećaj zapostavljenosti u porodici učinit će dijete nepovjerljivim, zaplašenim, agresivnim, prkosnim.

Dijete ima u porodici, ne samo prava već i dužnosti. Dati mu samo prava, a ne zadužiti ga nikakvim obavezama znači razmaziti ga, a to znači uputiti ga na put sebičnosti, nesamostalnosti, nerada i društvene neodgovornosti. Odrediti djetetu samo dužnosti, a da istovremeno nema i prava, znači postupati strogo,usljed čega dijete postaje plašljivo, prkosno, agresivno, nesnalažljivo pred životnim problemima.

Zadatak je porodice da između prava i obaveza djeteta u porodici pronađe ravnotežu.

Ima roditelja i odgajatelja koji su već mnog puta iskusili da prisiljavanjem djeteta i pridikama ne postižu dugotrajniji rezultat, pa ipak u svom postupku sa djetetom i dalje čine istu grešku. Odavno je poznato da fizičkom kaznom možemo suzbiti samo trenutne manifestacije dječijeg prkosa ali ne i sam prkos. Ako uporno primjenjujemo tu metodu, a ne uvidimo njen neuspjeh, prkos će se uskoro pojaviti u izmijenjenom obliku, ali s većom žestinom.

Potrebno je učiniti napor pa pronaći uzroke takvog ponašanja djeteta. Oni se najčešće nalaze u okolini djeteta, u postupku odgajatelja, a manje u samom djetetu. Uklanjanjem tih uzroka, odnosno ispravljanje dotadašnjih postupaka odraslih, dovest će do željenih rezultata.

Potrebno je da se roditelj i odgajatelj sa mnogo više samokritičnosti osvrnu na svoje ponašanje prema djetetu. Kad god se dijete ne ponaša na prihvatljiv način, odgajatelj mora prema sebi da postavi pitanje: ” U čemu sam pogriješio… pa je to izazvalo takvo i takvo ponašanje djeteta “.

Uvijek treba imati u vidu da je dječije ponašanje u suštini reakcija na postupak okoline.

Tuzla, novembar 2011.                                            Rasim Tobudić