Ma šta me se tiče moj komšija?!?
- Na gazdinstvu, u miru i slozi, živjeli su farmer i njegova supruga, te krava, ovca, kokoš i mali miš. Vireći kroz rupu u kuhinju, jedno predvečerje, miš je ugledao kako gazda pokazuje svojoj supruzi paketić koji im je poštar donio. Kada ga je farmer odmotao, miš je sudeći po razgovoru njih dvoje, zaključio da se radi o mišolovci. Sav preplašen, jurnuo je kroz tajne prolaze i izletio u dvorište. Tamo je zatekao kokoš kako nešto čeprka.
- Upomoć! Upomooooooć! Mišolovka! Mišolovkaaaaaaaa!!! Upomoć! – vikao je i skakutao oko nje, a kokoš mu je mirno rekla:
- Gospodine Mišu, to je ozbiljan problem, ali ne i za mene. Ja Vam tu ne mogu ništa pomoći, ne tiče me se – i nastavila kljucati.
U toru, obratio se ovci, koja ga je tugaljivo pogledala i rekla:
- Doista mi je žao, ali ja Vam ne mogu nikako pomoći.
Tada je, sav skrhan, krenuo prema štali, da pomoć potraži od najveće životinje u gazdinstvu – krave.
- Mišolovka je u kući! Upomoć! Pomozite mi, molim Vas!!! – zavapio je prestrašeni mišo.
Krava je mirno preživala i samo promrmljala:
- Pih! Zbog toga sa mog nosa neće faliti koža…
Miš je bio totalno razočaran. Nikoga nije bilo briga za njegov problem. Samo su ga sažaljevali, suosjećali se, ili pak ostali potpuno hladni. Ali niko nije ni prstom mrdnuo da se problem riješi. Niko nije dao nikakav konstruktivan prijedlog, ideju… Svi su se oglušili. Mali miš je bio prepušten sam sebi.
Te noći, u kući se čuo neobičan zvuk. Kao da je mišolovka uhvatila neki plijen! Farmerova supruga je požurila da sazna šta se desilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep zmije, koja ju je ugrizla. Dobila je visoku tempereaturu i farmer je brzo reagovao. Odvezao je suprugu u bolnicu. Međutim, tu nije bilo mjesta, pa su je uputili na kućno liječenje.
Kako se visoka temperatura skida kokošijom juhom, farmer je zaklao kokoš. Ali, pošto je njegova supruga i dalje bila bolesna, došli su je posjetiti rođaci i prijatelji. Da bi ih ugostio, zaklao je ovcu. Nakon nekoliko dana, farmerova supruga, je nažalost, napustila ovaj svijet. Gazdinstvo je posjećivalo toliko ljudi, da je farmer zaklao i kravu da bi ih mogao sve pristojno ugostiti. Miš je sve to posmatrao iz svoje rupe. Sada iz sasvim druge perspektive, shvatio je koliko je važno da komšije brinu jedni o drugima, da se ne oglušuju o tuđe probleme, nego da ih shvataju kao svoje, jer oni to i jesu. Čiča miča gotova je priča – rekla je nana svojim unucima, koji su bez daha slušali svaku njenu riječ.
- Ali, nano, kako to da su zbog mišolovke, život izgubili svi osim miša? – radoznalo će Adi.
- Zato što mu nisu htjeli pomoći. Njegov problem nisu shvatali kao svoj i mislili su da im mišolovka ne može nauditi – objašnjavala je nana, milujući ga po glavi.
- Zašto, zašto? – nestrpljivo je pitala Maida.
- Zašto komšijin problem nisu shvatali kao svoj?!? Pa valjda zato što su mislili da ih nikada to neće potrefiti. Šta mišolovka može učiniti njima koji su veći od miša?!? Ništa. Ali vidite da može. Došla im je glave.
- Ali, nano, nije mi jasno, zašto nisu nešto poduzeli po tom pitanju? Pažljivo sam te slušao, od samog početka. Rekla si da su živjeli u miru i slozi. Dakle, nisu se svađali, a opet nisu bili spremni da pomognu mišu, a samim time i sebi – klimao je glavom najstariji unuk, Mirza.
- Ako se neko ne svađa, ne mora značiti da se uistinu voli i da je spreman pomoći!!! Naizgled harmonična zajednica, može istovremeno biti sve, samo ne zajednica u punom smislu riječi. Ako u skupini nema tog zajedno, onda to nije zajednica, onda je to neka jedinica, jer svako djeluje ponaosob, nema onog za jedinstvo – odakle je možda i nastala riječ zajedništvo. A zajedništva nema ako svak’ vuče na svoju stranu, ako je svakom stalo samo do njega samog i nikog više…
- …ako ne vidi dalje od onog kravinog nosa, sa kojeg neće faliti koža…. Izvini nano što te prekidoh, ali sam imao potrebu da nastavim – opet će Mirza.
- Koja je, djeco, onda, pouka ove stare priče? – pitala je nana, skidajući džozluke…
- Znam ja, znam ja… Trebamo brinuti jedni o drugima – sva ushićeno će Maida.
- Tvoj problem je i moj, naš! – koncizno će Mirza.
Samo je Adi i dalje duboko razmišljao o basni. Dojmila ga je. Posebno onaj aspekt prividnog mira i sloge, a opet neosjetljivosti za tuđe probleme, nespremnosti da se čak neko podrži riječima, a kamoli djelima, da se konkretno pomogne drugima… Šutio je, a pitao se: „Pa na kojem smo mi, onda, stepenu društvenog razvoja, kada još ni ne živimo u slozi i miru?!?“
Nana je prepoznala tu crtu na čelu, koja se Adiju ureže kada se mršti dok o nečemu dobrano duma. Prekinula ga je u tome:
- Hej, mili! Šta ti misliš o svemu ovome? Reci nam!
- Znaš nano, kada bih htio da ovo gazdinstvo iz priče, pokušam uporediti sa našim komšilukom, a da ne idem više i dalje od toga, Boga mi, falili bi mi i pas i mačka!!!
Svi su se slatko nasmijali!!!
Nana je ustala da prođara vatru i provjeri bosanski lonac koji se krčakao na peći, a djeca su požurila da donesu još drva.
Sutradan, Adi je krenuo do svog susjeda Darija, da ga pozove na partiju šaha. Za početak.
- Živjeti zajedno, jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih, moja je poruka – mahnuo je svima izlazeći iz nanine čardaklije.
Medina Jusić-Sofić
