Ljudi i prostor su dva najveća resursa svugdje, pa i u BiH

Intervju: mr. sci. Sabina Mujkić

Razgovarale: Šeherzada Halimić i Medina Jusić-Sofić

Fotografisala: Džemila Torche

Šejući Sarajevom, jeste li se ikada zapitali na koji način arhitektura govori priču o gradu, minulim vremenima, načinu življenja? Gdje se završava laganiji, smireniji tempo života, a gdje počinje onaj užurbani, urbani?

- Na „Slatkom ćošetu“! Tu je neka prirodna, vrlo spontana granica između stare kaldrme i popločane ulice, kojom i kad kročite, osjetite neku struju, koja vas tjera da hodate brže. Ovdje je spoj Istoka i Zapada – odgovara nam naša sagovornica mr. sci. Sabina Mujkić, koju smo zatekli u Caffe clubu „Libris“, upravo na „Slatkom ćošetu“, gdje isčitava građu za svoj doktorat. Neka mi čitaoci ne zamjere, što će njihovo upoznavanje sa Sabinom, biti prožeto i mojim ličnim dojmovima o ovoj vrijednog, uspješnoj djevojci. Za njeno oficijelno predstvanjanje, potrudila se novinarka Šeherzada Halimić.

Upoznale smo se na kursu perzijskog jezika koji vodi prevoditeljica Senka Bešlić. Zračila je pozitivnom energijom, iako se često doimalo da na čas dolazi nakon napornog radnog dana. Da nisam spomenula Svjetski kongres komparativnih edukatora u Istanbulu, sa kojeg sam se, puna utisaka, tek vratila, možda Vam ne bih ni pisala o Sabini. Koja sudbina, da je i ona odmah nakon nekoliko dana trebala na konferenciju, također u Istanbul!!! Posudila sam joj svoju mapu grada, da se bolje snađe i tako je otpočelo naše druženje.

A sada, onaj zvanični dio njenog predstavljanja, za koji se potrudila kolegica Halimić:

Sabina Mujkić, magistrica znanosti iz oblasti urbanizma i prostornog planiranja, predstavila nam je nekoliko projekata značajnih za razvoj BiH. U Zavidovićima gdje je rođena, završila je osnovnu i srednju školu, a visokoškolsko obrazovanje stekla je u Sloveniji. Sada radi kao istraživateljica na Urbanističkom institutu Republike Slovenije i iza sebe ima toliko dugačku listu referenci koju i uz najbolju volju ne možemo u cjelosti prenijeti. Dovoljno je reći da se sastoji od šezdeset četiri impresivne stavke! Iako je Slovenija zemlja u kojoj je, istina uz naporan rad, postigla sva svoja profesionalna dostignuća, Bosna je njena domovina. U svemu što radi, u svakoj misli i svakom projektu provlači se jedna konstantna nit:Kako svojim radom pomoći razvoju BiH?

Za temu Vašeg magistarskog rada odabrali ste „Mogućnosti uravnoteženog prostornog razvoja BiH.“ Zašto baš ta tema?

-          S obzirom na to da sam zaposlena na naučno-istraživačkom institutu, mogla sam izabrati mnogo drugih tema koje bih radila u okviru svog posla i radnog vremena i ne bih imala nikakvih dodatnih troškova da napišem rad. Međutim, odabrala sam temu vezanu za BiH koju sam istraživala u slobodnom vremenu i za koju je bilo jako teško doći do podataka, iz čisto patriotskih pobuda. Imam jaku potrebu da učinim nešto za svoju zemlju bar u oblasti kojom se bavim, tako da sam većinu svojih radova vezivala za BiH, a sve projekte u koje sam uključena na Institutu u Sloveniji posmatram kroz prizmu iskoristivosti za našu zemlju.

Recite nam nešto više o Vašoj magistarskoj tezi… Da li je uravnotežen prostorni razvoj BiH zaista moguć?

-          Uravnotežen prostorni razvoj naše zemlje svakako je moguć. U svom radu ponudila sam samo jedan od modela pomoću kojeg bi se to moglo postići. Ne kažem da je moj magistarski rad odmah upotrebljiv tako da ga neko uzme i primjeni, ali može poslužiti nekome kao polazna tačka za razmišljanje, da ga prokomentira, iskritizira, nadogradi. Radi se o modelu policentričnog razvoja koji u najširem smislu teži kreiranju prostora koji će svakom čovjeku obezbijediti kvalitetan život, tj. obezbijediti mu da ima lako pristupačno sve što mu je neophodno. Moj rad je postavio koncept, model uravnoteženog prostornog razvoja gdje se, a priori, moraju brisati sve entiteske granice. Ukoliko se sagledaju modeli kroz historiju i kako su ljudi gravitirali od jednog grada ka drugom, postaje sasvim jasno da su postojeće entitetske granice neprirodne i nepraktične. Najjednostavniji primjer koji to potvrđuje je situacija kada se neko sa Pala razboli i hitno treba na operaciju. Sasvim je prirodno da ide u Klinički centar u Sarajevo, ali on zbog te granične hijerarhije mora ići u Banja Luku i to nije prirodno, a svakako nije ni ekonomično.

Šta bi, u širem kontekstu, za BiH značilo kvalitetno prostorno planiranje?

-          Puno je benefita koje bi BiH imala od kvalitetnog prostornog planiranja. Prije svega, to je kvalitetan život za svakog stanovnika naše zemlje. Dalje, dobrim planiranjem, približili bi se ulasku u EU. Ako želimo postati članica, moraćemo zadovoljiti određene standarde i na polju prostornog planiranja koje Evropska unija traži. Uspostavljanjem policentrične strukture na prostoru BiH i kreiranjem uvjeta za uspostavljanje regionalizacije države, stvaraju se bolji uvjeti za privredni, prostorni i društveni razvoj cijelog prostora države. Prostorno planiranje je neodvojivo od cjelokupnog planiranja razvoja jedne države. Da bi gradovi bili konkurentni sa drugim evropskim gradovima, neophodno je da im država da određene funkcije koje bi omogućile zadržavanje mladih obrazovanih ljudi u gradskim centrima. Time bi se obezbijedio dotok svježeg kapitala u gradove sa namjenom njihovog intenzivnijeg razvoja.

Na kojim projektima ste još radili u Sloveniji, a koji mogu biti korisni za BiH?

-          Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi na projektu kreriranja prostornog razvoja grada Ljubljane. Upravo je završen projekat i Ljubljana je dobila novi prostorni plan koji će usmjeravati razvoj glavnog grada narednih 15 godina.

Jedan od interesantnijih je projekt koji je finansiralo Ministarstvo za gospodarstvo, a radi se o tome kako pripremiti prostor za različite investitore. Jer ako pogledate cijelu BiH, u svakom gradu ćete naći potencijalne prostore za neku određenu djelatnost. Investitori koji su jako važni za razvoj države, dolaze sa jasno definiranim programom onoga što žele napraviti. Dobrim planiranjem, treba im omogućiti da mogu jednostavno pomoću upotrebe tehničkih programskih alata, unijeti parametre koje želi imati. Na primjer, ako investitor želi da tvornica koju planira izgraditi u blizini ima rijeku, da je dobro saobraćajno opremljena, da ima određenu površinu hektara specifičnog zemljišta i slično, treba mu omogućiti da takav prostor i pronađe u našoj zemlji. To se postiže kreiranjem interaktivnog atlasa gdje svi zainteresirani mogu vrlo jednostavno unijeti željene parametre i pronaći pogodnu lokaciju. Takvi projekti su pitanje prostornog planiranja, a direktno se tiču ekonomskog razvoja zemlje što nam je itekako potrebno.

Ljudi ratuju za prostor, a mi nemamo ni krovnu instituciju za prostorno uređenje

Kako ocjenjujete stanje u BiH, sa distance i iz perspektive iskustava članice EU iz koje dolazite?

-          Istražujući primjenjivost različitih projekata na područje BiH došla sam do poražavajućih podataka kako mi u BiH nemamo nikakvu krovnu instituciju u čijoj nadležnosti bi bila pitanja urbanizma i prostornog planiranja. Prostor je stvar za koju ljudi ratuju, a mi nemamo ni krovnu instituciju koja se brine za taj prostor. Ima previše podijeljenih institucija na nivou Federacije, Kantona, RS-a i tako dalje, pa je povrh svega razdvojen prostor i okoliš i tu nema kraja. Prostor i okoliš ne mogu biti razdvojeni, jer to ne može funkcionirati jedno bez drugog i morala bi postojati jedna institucija koja se o tome brine. Dakle, prije svega, trebamo imati institucije koje se brinu za prostor, odnosno, uspostaviti ministarstvo nadležno za prostor i okoliš na državnom nivou te prenijeti nadležnosti sa entiteta na državu. Zatim, izraditi prostornu strategiju BiH i strategiju razvoja privrede BiH, jer je to jedan od ključnih ciljeva za usklađenost sa prostornim, okolišnim, regionalnim i nacionalno-kulturnim razvojem. Potom treba oblikovati regije koje predstavljaju važan instrument implementacije policentričnog sistema, uključujući koncepte euroregija, te definirati regijske centre unutar države. Dalje je potrebno jasno definirati ulogu gradova više hijerarhije u BiH, naspram gradovima u evropskoj mreži gradova. Razvoj naseljavanja treba rješavati sveobuhvatno u povezanosti sa ekonomskim razvojem, a na utjecajnim područjima velikih susjednih gradova podsticati ubrzan prostorni razvoj na bh. prostoru.

Na kojim projektima trenutno radite i s kim ste ostvarili saradnju u BiH?

-          Trenutno sam upisana na doktorski studij na Fakultetu za arhitekturu u Ljubljani,  a tema je ponovo vezana za BiH: Utjecaji Istoka i Zapada na urbanu strukturu i izgled grada – primjer Sarajeva. Doktorat stipendira Evropska komisija u okviru Basileus projekta, kojim je omogućen  desetomjesečni boravak na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i tu sam do novembra ove godine. Inače Urbanistički institut Republike Slovenije gdje radim je imao dobru saradnju sa sličnim institucijama u Sarajevu, tako da je jedan od poslova koje sada radim, obnova te saradnje. Angažirana sam i kao ekspertica junior u Evropskoj komisiji na projektu popisa stanovništa. Moj dio posla je da educiram visokoobrazovane kadrove uključene u projekt, o korištenju softvera koji uveliko olakšava proces popisa stanovništva i kasnije korištenje podataka za različite svrhe. Jedan od posljednjih projekata na kojem sam radila na Institutu u Sloveniji je kako omogućiti invalidima dostupan okoliš. Radi se o tome da trebamo unaprijed, prije izgradnje planirati prostor tako da ga svi mogu koristiti jednako bez obzira na zdravstvenu poteškoću koju imaju. Polazi se od istine da smo svi jednaki, ali da osobe sa poteškoćama imaju određene arhitektonske prepreke u korištenju prostora pa zašto onda ne planirati u samom procesu izgradnje da i oni mogu neometano koristiti prostor. Na primjer, na ulazu u bilo kakvu javnu instituciju nema potrebe praviti stepenik, to je sasvim nepotrebna diskriminacija. Taj projekt je još u toku, nije dovršen, finalizira se, ali je jedan od projekata koji bi se jako dobro mogao primjeniti u BiH. Istina da u BiH ima određenih objekata gdje je omogućen pristup, ali više ima onih koji bi uz male modifikacije bili dostupni svima. U Sloveniji je projekt rađen tako da su u njega kao mentori uključene osobe sa različitim stepenom invaliditeta, kao i osobe sa poteškoćama sluha i vida. Kroz svaki projekt koji radim na Institutu gledam kako bi se mogao primjeniti u BiH. Puno toga se može iskoristiti za našu zemlju, a u toku svog boravka ovdje upoznala sam mnogo ljudi koji se bave sličnim poslovima i ostvarili smo lijepu saradnju. Konkretno ovaj projekt o dostupnosti javnih ustanova osobama sa poteškoćama se može identično uraditi i u našoj zemlji. Možda čak i bolje, jer bi se nadoknadili svi propusti koje smo mi u Sloveniji možda napravili.

Magistrica Mujkić je osim poslovnih angažmana u Sloveniji, nalazila vremena i za humanitarni rad. Pomagala je djeci iz Gaze, pokrenula je niz akcija za prikupljanje pomoći i danas je sa nekolicinom djece u kontaktu. Dolaskom u Sarajevo i pored brojnih obaveza vezanim za prikupljanje građe za svoj doktorat, rada na projektima, učešću na seminarima, željela je da i tu ostavi svoj pečat. S obzirom na to da je i ona stipendistica i zna vrijednost stipendije, odlučila je da dio svoje stipendije podijeli sa nekim, kome je to prijeko potrebno. Kada je čula za tužnu priču djevojčica Halilović iz Goražda, zajedno sa svojom prijateljicom Altijanom, odlučila je da ih stipendira. No, njena plmenita gesta je pokrenula i druge da učine isto. Sabinine kolegice su također odlučile pronaći djecu u BiH koja su u stanju socijalne potrebe i stipendirati ih.

Sabina o svom volonterskom i humanitarnom angažmanu, ne želi puno da govori. Smatra da to nije nešto čime se okolo treba hvaliti, ali mi smatramo da to treba istaći, kako bismo možda i druge potakli da nekome uljepšaju život. Naša sagovornica je,  zajedno sa prijeteljicama, grupu djece iz Gaze, koja su došla na rehabilitaciju u Ljubljanu nakon teških amputacija nogu, odvela u zoološki vrt i priredila im nezaboravno druženje. Smatra da nije potrebno samo materijalno pomagati, nego da je ponekad emocionalna podrška i osjećaj da je nekome stalo, mnogo važnije od novca. Ipak, potrudila se da djeca iz Gaze, ponesu i nešto novca koje je prikupila među svojim kolegama. Iz Sarajeva odlazi sjetna, jer je tu stekla mnogo prijatelja i poslovnih saradnika, lijepa iskustva i saznanja, ali se nada da će ponovo vratiti čim prije, jer svi njeni puti vode ka Šeheru.