Lejla Husnić – Ne trebamo se distancirati od mladih koji ne praktikuju islam

Lejlu Husnić iz Mostara htjeli smo predstaviti dok je još bila student, no kako je u međuvremenu diplomirala, evo razloga više za to. Njeno ime ste zasigurno zapazili na stranicama našeg Magazina, Preporoda, Studenta. Još kao učenica objavljivala je pjesme u časopisu Most.

Učesnici četvrtih Susreta bošnjačke omladine u Mostaru dobro je se sjećaju jer je bila jedna od organizatora i portparol Susreta. Sada je profesorica bosanskog jezika i književnosti u potrazi za poslom u svojoj struci.

Sa početkom studiranja, započeo je i Lejlin angažman u omladinskim udruženjima, među kojima ona posebno izdvaja Omladinski krug gdje je bila uključena u  planiranje i realiziranje kulturnih, edukativnih i zabavnih programa za mlade u Mostaru i okolini. Bila je predstavnik Omladinskog kruga na Susretima bošnjaške omladine u Sarajevu odakle nosi najljepše uspomene.
- Na tim Susretima mladih iz BiH i dijaspore osjetila sam se dužnom i obaveznom pred dragim Bogom, a i prema našoj zemlji, da učestvujem u svojevrsnom vraćanju mladih rijeka prema svome moru. Ne mislim samo na povratak mladih u BiH, da ovdje žive po svaku cijenu, nego da tamo gdje jesu uvijek budu svjesni ko su i odakle dolaze. Da ne zaborave da su bosanski muslimani i da je njihov maternji jezik bosanski.
Svi učesnici Susreta u Mostaru, sjećaju se Lejle i njene užurbanosti i gorljivosti da pripremi i realizuje predviđene programe tokom pet dana, da sa Rešadom Hajdarevićem uredi bilten Susreta, da organizuje putovanje u Počitelj, Stolac, Blagaj, kako bi mladim Bošnjacima što ljepše predstavila južnije krajeve naše zemlje. O tome Lejla kaže:
- Zasta je bilo naporno organizovati Susrete bošnjačke omladine. Provela sam mnogo neprospavanih noći radeći na tome, ali isplatilo se: mladi iz dijaspore slušali su predavanja o jeziku, o našoj historiji, bosanskom identitetu, od najeminentnijih univerzitetskih profesora. Ponosna sam na to što sam doprinijela da veliki broj mladih Bošnjaka iz cijele BiH i dijaspore širom svijeta, od Amerike do Australije, ponese iz Mostara lijepe upomene i obogaćenu riznicu svoga znanja o bosanskim korijenima.

Djevojačka soba bez šminke i nakita

Mnogo je još aktivnosti koje krase Lejlinu biografiju. Najaktuelnija je vezana za njen angažman u dječijoj igraonici Medžlisa IZ Mostar u Kulturnom centru Kralj Fahd. No da biste još bolje upoznali ovu vrijednu Mostarku, da napomenemo da Lejla voli goste i druženja, to je „naslijedila od roditelja“, a njihova kuća je uvijek otvorena za svakoga. Voli i knjigu, a to se vidi i po izgledu njene sobe, za koju kaže da više liči na biblioteku, nego na djevojačku sobu.
- Nema šminke, nakita, ali zato ima puno knjiga, još knjiga i knjiga, papira, olovaka. Volim čitati filozofska djela, poeziju, djela iz oblasti psihologije, pedagogije, sociologije… Još uvijek volim čitati bajke i gledati animirane filmove. Izgleda da zbog rata nisam prevazišla tu fazu – kroz smijeh kaže Lejla.
A nije bilo lahko provesti cijeli rat u Mostaru. Od prve linije fronta, zgradu u kojoj su Husnići stanovali sa još nekoliko porodica, dijelila je samo cesta. Niko se nije usuđivao da dođe u to naselje, ni hitna ni humanitarna pomoć. Čekrk mahala je bila od stateške važnosti za opstanak grada. Lejla je u ratu izgubila trojicu amidža i dajdžu koji je pogunuo na Žući u Sarajevu. Podijelila je sa nama neka svoja sjećanja na rat:
- U podrumu smo čitali knjige i razgovarali o njima, igrali se društvenih igara, pravili od kartona lutkice. Po zvuku smo znali raspoznati projektile. Sa 11 godina išla sam na razmjenu zarobljenika mada nisam nikoga očekivala jer su mi amidže poginule. Uključila sam se u omladinske organizacije, jer ako su naši šehidi mogli dati svoje živote, mogu i ja na neki način doprinijeti ovom društvu. Puška je stala, ali naša borba će još dugo trajati.
Dok su Lejlini vršnjaci išli u kafiće, ona je u knjigama tražila neke odgovore. Posebno ju je zanimalo zašto se baš našem narodu desila takva tragedija. Tražeći te odgovore, upoznala je vjeru, obaveze i granice koje ona postavlja. Iako nije nosila hidžab, Lejla je u srednjoj školi redovno obavljala namaz. Za široku odjeću i duge rukave, profesori i učenici su mislili da je njen stil kao mlade pjesnikinje. O konačnoj odluci da svoju vjeru kruniše hidžabom, Lejla nam priča:
- Moja rodica išla je u medresu. Bojala sam se da ne stavim hidžab samo zbog njenog utjecaja. Željela sam da osjetim vjeru. Pokrila sam se odmah nakon srednje škole. U početku sam se pitala hoću li biti dostojna mahrame. Nikada se nisam brinula hoću li imati problema na fakultetu ili hoću li sa mahramom moći naći posao. Jer žena u hidžabu ne nosi danas mahramu samo za sebe, nego je slika islama, podneblja iz kojeg dolazi i primjer drugima – utaban put koji zasigurno nije stranputica. U posljednje dvije godine, elhamdulillah, mnogo djevojaka u Mostaru je odlučilo da nosi hidžab, a da nisu završile medresu. Družeći se sa djevojakama u hidžabu, one su upoznavale i islam. Mladima mnogo znači kada vide pokrivenu djevojku ili ženu da radi u državnoj ustanovi i to im daje više samopouzdanja i odlučnosti za hidžab.

Ne možeš pozivati ljude u vjeru ako se distanciraš od njih

Nositi hidžab neposredno poslije rata, u Mostaru nije moglo biti neprimjetno. No kada je nijjet čvrst, Allah dž.š. da snagu koja ti pomaže da se nosiš sa ljudskim predrasudama i neznanjem.
- Žalosno je kada ti priđe žena iz muslimanske porodice i pita te koliko dugo trebaš nositi hidžab, kada ti ističe vrijeme, pa da možeš da skineš mahramu. To mi je bilo gore od pitanja: Koliko te plaćaju što nosiš mahramu? Ili Šta će ti to, ti nisi bula, nisi zavrila medresu?!? No i pored čudnih pitanja, veći mi je izazov izaći na kahvu  s nekim ko nije upućen u vjeru. Ne želim propustiti priliku da nekoga uputim. Volim da razgovaram sa mladima koji se deklarišu kao ateisti. Jer, ne možeš pozivati ljude u vjeru, ako ćeš se distancirati od njih. Mladim ljudima treba pokazati da islam nije ropstvo, odricanje od života, nego da je islam život sam i sva ljepota života je sadržana u islamu.
Lejla je bila sedevdžija da se nekoliko djevojaka odluči za hidžab.
- Taj trud u ime Allaha dž.š. ima efekta i molim Ga da mi upiše u sevap. Trudim se da organizujemo što više lijepih druženja sa mladima. Evo naprimjer, na obilježavanje Nove hidžretske godine pozvali smo mlade koji su u ležernoj atmosferi saznali nešto o hidžri, slušali ilahije, pjevali sevdalinke… Na takva druženja pozovemo djevojke koje ne nose hidžab da bi saznale nešto novo. Ne trebamo se distancirati od ljudi koji ne praktikuju islam, a muslimani su. Naprotiv, trebamo im pokazati ljepote i prednosti islama, približiti im ga da  bi ga zavoljeli.
Prije Lejline poruke mladima, da navedemo i to da je ona bila jedna od organizatora humanitarne akcije za mlade u Srebrenici koji i dalje pohađaju mekteb. Grupa mladih iz Mostara je posjetila svoje vršnjake u Srebrenici i obradovali ih prigodnim poklonima.
Za kraj našeg druženja sa Lejlom Husnić kojoj se ovom prilikom toplo zahvaljujemo na gostoprimstvu u prelijepom Mostaru, kao i njenim roditeljima i sestrama Merimi i Azemini, evo njene poruke i stihova:
- Putnici smo, a dunjaluk je trnovita staza. Moramo imati snagu, a snaga je biti putnik koji će trnje i kamenje pregaziti sa osmijehom i srca punog ljubavi prema Svevišnjem. Molim Allaha dž.š. da šehadet u nama kuca svakim otkucajem srca i bude nam vodilja ka obećanoj Vječnosti, jer šehadet daje snagu koja obećava siguran korak putniku.

Kad čelom dodirnem tle
I pred Veličinom Njegovom srcem padnem
Zadrhtim.
Suzu niz obraz pustim
Jer riječ sa usana neće
A i kako bi?
Ni ona jadna ne zna
Velikom veliku riječ kazati!

Razgovarala: Medina Jusić-Sofić