Kako postupati s nemirnim djetetom

Hiperaktivnost je realan poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti roditelja, nastavnika, a najviše djece kod koje je uočen.

Poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću (ADHD/ADD) razvojni je poremećaj samokontrole. To nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove nevaljalosti.  Uzrok ovih smetnji nalazi se u poremećaju sazrijevanja pojedinih centara mozga i veza između tih centara.

Iako se često govori o hiperaktivnosti kao poremećaju, motorički nemir samo je jedan od temeljnih simptoma. Osnovni su simptomi poremećaja nepažnja, hiperaktivnost i impulsivnost.

 

Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovine djece s tim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se ona približavaju odrasloj dobi. Većina je djece u jednom razdoblju života nemirna, impulsivna ili nepažljiva. Ali, da bi simptomi bili klinički važni i zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onog što se smatra normalnim s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te uveliko narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetova života (funkcioniranje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima djeteta, socijalnim odnosima). Čini se da je ADHD prisutan kod jedan do pet posto populacije. Pokazalo se da je izraženiji kod dječaka nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1. Postoji veća vjerovatnoća identificikacije poremećaja kod dječaka jer su češće nasilni pa se kod njih lakše primijete teškoće.

 

Karakteristična ponašanja hiperaktivnog djeteta

 

Gleda kako rade druga djeca prije nego što pokuša uraditi sam.

Radi prebrzo i čini nepotrebne greške, a ne one vezane uz neznanje.

Stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može dugo sjediti na jednome mjestu.

Na pitanja odgovara prebrzo i ne uzima dovoljno vremena za razmišljanje.

Nije sposobno slijediti upute koje se daju cijeloj grupi.

Ne može zapamtiti upute, iako nema teškoća s pamćenjem.

Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kad završava počete zadatke.

Ima teškoća u organiziranju pismenih radova: oni su obično zbrkani.

Pogrešno tumači jednostavne izjave, ne razumije mnoge riječi i rečenice.

Često loše izgovara pojedine glasove, ima govorne poteškoće, zamuckuje i ima oskudan fond riječi.

Ponašanje i raspoloženje su promjenjivi, ima loše i dobre dane.

Može ponoviti izjave koje su mu rečene prije dosta vremena, a ne može one koje su rečene nedavno.

Lahko posrne i padne, nespretno baca predmete ili mu padaju iz ruku.

Lahko se povodi za djecom koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružilo.

Previše je pričljivo, često prekida razgovor.

Često napušta klupu i nešto pretražuje po razredu, dok druga djeca mirno sjede.

Ne pazi kad nastavnik nešto objašnjava.

Često kaže “ne mogu to učiniti” i prije nego li pokuša. Lahko odustajanje je posebno uočljivo kod novih zadataka.

Govori, pjeva i šapće samo sebi.

Ne može izraziti misli na logičan i razumljiv način.

Hiperaktivnost.

 

Normalno je da su mala djeca hiperaktivna, stalno u pokretu, istražuju, nemirna su. U okvirima normalnog razvoja motorička aktivnost povećava se do treće godine života, nakon čega se smanjuje. Hiperaktivnost se katkad dijagnosticira i kod djece mlađe od četiri, pet godina. Ona su već u dojenačkoj dobi neuobičajeno aktivna: puno plaču, do kasnije dobi noću traže da jedu, imaju teškoće sa spavanjem, često se bude, teško ih je smiriti i utješiti. U kasnijoj dobi stalno su u pokretu, ne mogu mirno sjediti, sve diraju, stalno nešto zapitkuju, pažnja im je neprimjerena za dob, teže se sama igraju. Zbog nemira hiperaktivna djeca u većoj su opasnosti od povreda. Iako vrlo često rano prohodaju, nespretnija su od druge djece, puno padaju, loše planiraju i predviđaju posljedice svojih aktivnosti. Katkad se ne javlja strah od odvajanja te su nekritična u prilaženju nepoznatim osobama. Zbog teškoća u predviđanju posljedica ponašanja često su neustrašiva i ustraju u situacijama koje plaše drugu djecu. Roditelji ih opisuju kao teško odgojivu. Ona to doista i jesu jer ne mogu pratiti i poštovati roditeljske zahtjeve i zabrane.

 

U predškolskoj i školskoj dobi izrazito su nestrpljiva, nikad nisu na svome mjestu, ne slušaju vaspitačicu ili učitelja. Često prekidaju rad u grupi, upadaju u riječ i ometaju druge u izvršavanju zadataka ili aktivnosti. Imaju teškoća u organizaciji, često zaboravljaju ponijeti knjige, sveske, pribor, skloni su gubiti stvari. Zbog takvog ponašanja nastavnici ih vide kao nediscipliniranu i zločestu. Druga djeca u početku ih smatraju zabavnima i zanimljivima, međutim, kad hiperaktivno dijete reagira impulzsvno, fizički ili verbalno napadne ili ozlijedi drugo dijete, ili ga omete u učenju, testu ili igri, vršnjaci ga počinju odbacivati.

 

Impulsivnost

 

Osnovna  teškoća kod sve djece s hiperaktivnošću je smanjena kontrola impulsa, odgovarajućih i neodgovarajućih. Reagiranje bez razmišljanja o mogućim posljedicama ponašanja izaziva brojne probleme hiperaktivnoj djeci i porodicama. Roditelji moraju biti stalno na oprezu kako bi spriječili nezgode i ozljede kojima su djeca sklona. Tipičan je primjer toga prelaženje ceste: roditelji znaju da će, ako nešto skrene pažnju djetetu, ono zakoračiti na cestu bez obzira na to postoji li na njoj opasnost ili ne. I sama kuća može biti prijeteća za hiperaktivnu djecu: otvoreni prozori, vruća pećnica, sredstva za čišćenje, noževi, lahko dostupni lijekovi… U školskoj dobi i adolescenciji impulsivnost predstavlja veliki problem. U želji da ih vršnjaci prihvate, često naprave stvari na koje ih nagovaraju. Takva ponašanja mogu biti bezazlena, od sitnih nepodopština, poput zalijepljene žvake na stolici učiteljice do životno ugrožavajućih situacija. Impulsivno ponašanje može biti motivirano i pukom znatiželjom, tek toliko da dijete vidi šta će se dogoditi kad se u juhu stavi tempera.

Impulsivnost može ometati i socijalne odnose djeteta. Vrlo često impulsivna djeca imaju teškoća sa stvaranjem i održavanjem prijateljstava. Upadanje u riječ, nametanje, govorenje krivih stvari u krivo vrijeme, tapšanje, grljenje ili dodirivanje drugih bez razloga, agresivno rješavanje sukoba mogu dovesti do problema u odnosima s vršnjacima pa dijete koje traži i treba prijatelje na kraju bude odbačeno.

 

Teškoće s pažnjom i održavanjem koncentracije

 

Iako hiperaktivna djeca obično bivaju zapažena zbog impulsivnosti i hiperaktivnosti, ozbiljne teškoće doživljavaju zbog kratkog opsega pažnje. Zbog problema s pažnjom vrlo teško uče, te mogu imati teškoća s akademskim uspjehom, ali i s usvajanjem praktičnih i motoričkih vještina (vožnja biciklom ili plivanje). Iz istog razloga mogu se mučiti s učenjem govora, što se može očitovati u teškoćama kod uključivanja u konverzacije i grupne aktivnosti.

 

Mnogi problemi hiperaktivne djece koji se odnose na školske i socijalne vještine zapravo su odraz nesposobnosti da zadrže koncentraciju dovoljno dugo kako bi naučili ono što je potrebno. Često su sposobni naučiti potrebne vještine, ali im treba pomoć kako bi uspjeli zadržati pažnju dovoljno dugo da to i učine. Posljedice nesposobnosti da se koncentriraju očituju se i u domeni normalnih, zadovoljavajućih odnosa s članovima porodice i prijateljima.

 

Postoji određeni broj djece, posebno djevojčica, koja nisu izraženo hiperaktivna niti impulsivna, ali imaju ozbiljnih teškoća zbog velikog deficita pažnje i sposobnosti koncentracije. Za tu grupu djece kažemo da imaju poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti. Nerijetko ostaju neidentificirana zbog nenametljivosti njihovih smetnji.

 

Savjeti za roditelje

 

Hiperaktivna djeca moraju, želite li da ostvare kontrolu nad svojim ponašanjem, vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne te dobivati povratnu informaciju češće i brže negoli ostala djeca. I sekundarne nagrade (naprimjer, pohvale) i primarne (igračke ili privilegije) moraju se davati češće kada hiperaktivna djeca surađuju ili su uspješna. Roditelji trebaju imati na umu da hiperaktivna djeca vjerovatno rjeđe dobivaju pozitivne reakcije od braće ili sestara te se moraju dodatno potruditi održati ravnotežu u pohvalama.

 

Zadatak  roditelja je da budu pozitivni, da posmatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje. Kako to učiniti?

 

Slijedi nekoliko savjeta:

 

Realno prihvatiti ograničenja djeteta i veći nivo njegove psihomotorne aktivnosti.

Pokušati prihvatiti svoje hiperaktivno dijete kao dobro s viškom energije.

Pohvala mora neposredno slijediti poželjno ponašanje.

Mora biti povezana s konkretnim ponašanjem.

Treba biti konkretna i specifična (“Sretna sam kad se tako tiho igraš”.)

Pohvaljujte dijete smiješkom i pogledom, ali i riječima.

Uz frazu, pomilujte, zagrlite ili poljubite dijete.

Primijetite i pohvalite dijete svaki put kada se dobro ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.

Koristite pohvale konzistentno, svaki put kada uočite ponašanje koje želite potaknuti.

Pohvaljujte dijete i pred drugima. Bilo koje ponašanje postat će učestalije ili snažnije ako dovodi do pozitivnih posljedica.

Specificirajte s djetetom ponašanje koje očekujete od njega, što točnije i konkretnije možete. Trebate pokušati osigurati da dijete razumije koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije. Pokušajte objasniti djetetu što tačno mislite pod određenim terminima, poput “biti dobar” ili “biti zločest”, jer mu oni mogu biti zbunjujući. Dobro je reći djetetu: “Sviđa mi se kako lijepo podijeliš čokoladu sa sestrom”, “Sviđa mi se kako pospremiš igračke prije nego što dođe nana”, “Ne sviđa mi se kako vičeš u prodavnici”. Roditelji moraju jasno komentirati ponašanje djeteta kako bi ono počelo shvaćati što se očekuje od njega.

Objasnite djetetu posljedice dobrog ponašanja kako bi znalo kada i šta će dobiti ako se ponaša prikladno.

Nagradite dijete za poželjno ponašanje jer će tako početi vjerovati da može uspjeti. Važno je početi pohvaljivati ili nagrađivati dobro ponašanje.

Ignorirajte nepoželjno ponašanje. Ako su djeca stalno u kazni zbog nečega, mogu se obeshrabriti i prestati pokušavati biti dobra. Promijenite li ono što dijete sluša o sebi te umjesto da kritizirate zločesto počnete pohvaljivati dobro, potaknut ćete ga da se ponaša pohvalno.

Naučite djecu da budu pozitivna i to govoreći im pozitivne stvari svaki dan.

Utvrdite raspored spavanja, ustajanja, pisanja zadaća, ispunjavanja dnevnih obaveza.

U vremenu određenom za učenje ne treba dopustiti gledanje TV-a i igranje igrica.

Roditelji moraju imati usklađene stavove i reakcije na različita ponašanja djeteta.

Uključiti dijete u donošenje odluka o porodičnim pravilima, nagradama i sankcijama.

Ne odustajte prebrzo ako nema pozitivnih promjena u ponašanju.

Svaki put reagirajte na isti način bez obzira na okolinu.

Pomozite djetetu da ostvari dobro ponašanje tako da unaprijed planirate.

Pokušajte ne dovoditi ga u situacije u kojima će vjerovatnije ispoljiti neželjeno ponašanje. Naprimjer, ne vodite dijete u kupovinu kad vam se jako žuri, a ono je umorno.

Svako je dijete drugačije. Neke će nagrade postići uspjeh kod neke djece, kod druge ne. Trebate naći one na koje će vaše dijete reagirati. Uspješne nagrade mogu biti odlazak u šetnju s mamom i babom, porodično igranje neke društvene igre i slično. Djeca odlično reagiraju na jednostavnu pohvalu ili poljubac. Nagrade moraju uslijediti što je moguće neposrednije nakon što se pojavilo neko ponašanje. Ne zaboravite da hiperaktivnoj djeci nedostaje strpljenja i da su impulsivna, pa će im čekanje nagrade biti vrlo teško i šanse za uspjeh bit će vrlo male. Nagrade nakon određenog vremena gube snagu, pa ih je dobro mijenjati svakih nekoliko dana.

 

Vrlo je korisna tehnika smanjenja neželjenog ponašanja hiperaktivne djece “isključenje” (time – out). Isključenje podrazumijeva da maknete dijete iz konteksta u kojem se ponašanje pojavilo i da provede dogovoreno vremensko razdoblje na nezanimljivom, ali sigurnom mjestu. Vrijeme u isključenju mora biti pošteno mjereno, a ako dijete nastavi s ponašanjem zbog kojeg je uslijedilo isključenje, isključenje ponoviti. Vrijeme koje mora provesti u isključenju ne smije biti predugo i treba biti u skladu s djetetovom dobi (obično se preporučuje onoliko minuta koliko dijete ima godina, ako je riječ o mlađoj djeci). Važno je znati da se djetetovo ponašanje ne može promijeniti preko noći. Vrlo se često događa da u početku pokažu velik otpor prema novim pravilima. Mnogi roditelji navode kako su, neposredno nakon što su počeli primjenjivati nove tehnike, broj i ozbiljnost nepoželjnih ponašanja porasli. Stvari će se sigurno popraviti ako ustrajete i dosljedno primjenjujete nove tehnike.

 

Jasno komunicirajte s djetetom

 

Djeca koja su nepažljiva, impulsivna i koja se čine gluhima za disciplinu trebaju što jasniju komunikaciju i upute, koje trebaju biti jednostavne, sažete i konzistentne. Ako očekujemo od djeteta da se samo ispravi i disciplinira, završit ćemo u konfliktu i svađi s njim, što nimalo ne pomaže niti popravlja situaciju. Najučinkovitije su pozitivne upute, poput “stavi cipele u ormar”, dok negativno formulirane, kao što je “nemoj ostavljati cipele posvuda” imaju malo efekta. Jako je bitno da dijete zna pravila i način na koji ih može slijediti. Ako je dijete naviklo ne slijediti upute, roditelji mogu pokušati nešto ili sve od navedenog, kako bi bili sigurni da čuje ono što su tražili od njega:

 

Držite ruke na ramenima djeteta dok mu govorite što želite da napravi.

Gledajte dijete u oči.

Govorite smirenim, ali odlučnim glasom.

Insistirajte na tome da posluša i napravi to što mu govorite i navedite razlog zbog kojeg to želite.

Zapamtite da vas mumljanje, prigovaranje, raspravljanje, moljenje, vikanje ili nadglasavanje televizije neće nikud dovesti.

Može pomoći traženje od djeteta da ponovi što želite da učini.

Prije početka aktivnosti upozoriti ga: “Stani, pogledaj, saslušaj, misli prije nego što počneš raditi”.

Imajte realistična očekivanja

 

Umjesto da prenaglašavate male probleme i stvarate nepotrebnu nelagodu i napetost, trebali biste se usmjeriti na nekoliko istaknutih ponašanja djeteta koja su vam najvažnija. Važno je imati realistična očekivanja. Nije moguće i krajnje je neučinkovito pokušati promijeniti sva djetetova nepoželjna ponašanja istovremeno. Kad se odlučite promijeniti neko, odaberite jedno ili dva jasno definirana obrasca ponašanja i isključivo radite na njihovoj promjeni. Odabir u velikoj mjeri ovisi o prioritetima u porodici i stepenu vjerovatnoće da će to ponašanje imati dugoročne negativne posljedice za dijete (npr. udaranje druge djece).

 

Hiperaktivna djeca i teškoće u stvaranju prijateljstava

 

Mnoga djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti imaju vrlo malo prijatelja i na njih se često gledaju kao na “drugu vrstu”. Njihovi problemi često su rezultat njihove impulsivnosti i kratkog obima pažnje zbog kojih oni nisu u stanju naučiti socijalna pravila niti prepoznavati socijalne znakove i poruke.

 

Ukoliko se ovoj djeci pruži dodatna pomoć, ona često mogu naučiti imati uspješne socijalne odnose. Mora im se pomoći da nauče ono što je većina djece uspješno naučila spontano, bez razmišljanja. U tome im puno mogu pomoći roditelji i nastavnici. Hiperaktivnoj djeci je često potrebno dati specifične i jasne instrukcije. Može im se, na primjer, reći: “Prvo idi i stani pored grupe djece. Stoj tiho i neko vrijeme jako pažljivo slušaj. Kada budeš siguran da znaš o čemu oni pričaju i kada si dobro razmislio o tome što im želiš reći u vezi toga, pričekaj prikladnu pauzu u razgovoru i onda im reci kako se slažeš s onim što su rekli, jer … ili, kako si i ti doživio slično …” Vrlo je važno da ova pomoć bude pružena na nekritizirajući, podržavajući i pozitivan način. Možda ovo zvuči pretjerano, ali može biti od velike koristi odbačenom i usamljenom djetetu koje žudi za prijateljima. Ima djece čije je ponašanje uslijed ovog poremećaja bilo toliko loše da su ih drugi (i djeca i odrasli) konstantno odbacivali jer nisu mogli tolerirati njihovo nametajuće, razarajuće i često nasilno ponašanje.

 

Neprestani neuspjesi i odbijanje djeteta od strane vršnjaka može katastrofalno utjecati na djetetovo samopoštovanje, kao i na njegovo daljnje ponašanje.

 

Savjeti za roditelje

 

Kako to učiniti?

 

Vježbajte dobre socijalne vještine kod kuće. Odredite, u dogovoru s djetetom, jedno ili dva socijalna ponašanja koja želite pojačati u repertoaru ponašanja svog djeteta prema drugoj djeci. To može biti dijeljenje igračaka, tiho pričanje, nezapovijedanje, neupadanje u riječ i slično. Uspostavite program nagrađivanja tih ponašanja.

Kad god imate priliku, posmatrajte svoje dijete u igri s drugom djecom, braćom ili sestrama. Činite to češće nego inače. Kad god opazite da je dijete upotrijebilo nove vještine, pohvalite ga ili nagradite. Pazite da pritom ne prekidate dinamiku igre. Ponekad je bolje pozvati dijete na stranu i tamo ga nagraditi, kako djetetu ne bi bilo neugodno.

Vaše dijete ne mora biti najpopularnije među vršnjacima. Popularnost nije toliko bitna kao prijateljstvo. Bolji cilj od popularnosti može biti potaknuti prijateljstva kod svog djeteta.

Potaknite svoje dijete da poslije škole ili vikendom pozove kod sebe nekog od svojih vršnjaka. Isplanirajte odlazak u kino, igranje društvenih igara, pripremite posebne sendviče, pripremite smjesu za modeliranje ili bilo što drugo za što mislite da bi drugo dijete u tome moglo uživati.

Kada je kod vas neki prijatelj vašeg djeteta, nadgledajte aktivnosti kojima se djeca bave. U trenutku kad primijetite da njihova interakcija izmiče kontroli, prekinite igru i ponudite djeci da nešto pojedu ili im ponudite neku mirniju, strukturiranu aktivnost.

Učinite sve što možete da izbjegnete da vaše dijete vidi primjer agresivnog ponašanja u kući. Pripazite na vlastito ponašanje i ponašanje drugih ukućana, kako se ne bi dogodilo da nesvjesno modelirate agresivno ponašanje svog djeteta, bilo da se radi o vikanju, govorenju uvredljivih ili prostih riječi ili o bacanju stvari. Također, trebate pažljivije nadgledati što Vaše dijete gleda na televiziji. Ukoliko ne možete izbjeći da Vaše dijete gleda agresivno ponašanje na televiziji, iskoristite takve scene za to da ukažete djetetu na to koje je ponašanje neprihvatljivo i koje ponašanje druga djeca ne vole.

Pokušajte spriječiti druženje svog djeteta s drugom djecom koja su agresivna. Potaknite svoje dijete na druženje s djecom koja će biti pozitivan model za odnose među vršnjacima.

Uključite svoje dijete u organizirane aktivnosti u vašoj zajednici, kao što su izviđači, sportski klubovi, folklor. Pokušajte odabrati one aktivnosti koje su strukturirane i pod supervizijom odrasle osobe, po mogućnosti s malim grupama djece. Natjecanje izaziva povećano uzbuđenje, što kod hiperaktivne djece može povećati učestalost neorganiziranog ponašanja.

Pomaganje hiperaktivnom djetetu da riješi probleme u odnosima s drugom djecom može biti vrlo težak zadatak. Budite realni u Vašim očekivanjima koja se tiču promjene u ovom području. Tražite bilo koju priliku da organizirate situacije u kojima će Vaše dijete imati šansu za pozitivne kontakte s vršnjacima. Izbjegavajte situacije u kojima je vjerojatno da će doći do socijalnog neuspjeha. Vaši napori na kraju ipak mogu dovesti do pozitivnijih odnosa Vašeg djeteta s vršnjacima te do kvalitetnijih prijateljstava.

 

Često su roditelji vrlo zaposleni i okupirani svakodnevnim obavezama, te zaborave provjeravati dijete. Tome se može doskočiti tako da postavite male podsjetnike na mjestima gdje često boravite i svaki puta kada vidite podsjetnik, komentirajte ponašanje djeteta u tom trenutku.

 

Tretman djece s poremećajem pažnje, s hiperaktivnošću ili bez nje

 

Hiperaktivna djeca imaju teškoće koje mogu uzrokovati ozbiljne probleme njima i drugim ljudima, ali su ona u svim drugim aspektima normalna djeca. Ona imaju misli, osjećaje, želje i snove, kao i svi drugi ljudi. Iako je izrazito važno da dijete s ovim poremećajem bude identificirano kako bi se njemu i njegovoj obitelji mogao pružiti adekvatan tretman, postoji ozbiljan rizik dobijanja dijagnoze koji se sastoji u tome da se na dijete, jednom kad se postavi dijagnoza, često gleda samo u terminima te dijagnoze. Djeca s teškoćama i deficitima bilo koje vrste jesu, prvo i osnovno – djeca, a ne poremećaji ili sindromi. Mnogi simptomi i karakteristike hiperaktivne djece mogu se preokrenuti u njihovu prednost. Budućnost djece s ovim poremećajem ne treba biti crna. Vodeći računa o djetetovim snagama i slabostima te uz osiguravanje adekvatne pomoći, porodica i stručnjaci mogu zajedno postići da hiperaktivno dijete postane svjesno svih svojih potencijala i da bude u mogućnosti voditi sretan i uspješan život.

 

Preporučuje se roditeljima koji kod svoje djece uoče ponašanja slična navedenim karakterističnim ponašanjima hiperaktivne djece, da se posavjetuju s psihologom.

 

Vježbajte opraštanje

 

Djeca sa poremećajem pažnje i hiperaktivnosti opterećuju svoje porodice velikom napetošću. Stalno pričanje, buka, skakanje, uništavanje igračaka, školskog pribora i drugih vrijednih stvari neizbježan su dio života tih porodica. Hiperaktivna djeca malo spavaju, što rezultira hroničnim umorom svih članova porodice. Roditelji su premoreni i iscrpeljni stalnim pozivima iz škole zbog neadekvatnog ponašanja njihovog djeteta, izbjegavaju ih prijatelji i šira familija. Ne pozivaju ih na socijalna okupljanja. Roditelji se počinju osjećati nekompetentnim i nesposobnim za odgoj, što utiče na njihovo samopoštovanje.

 

Opraštanje je najvažniji princip u odgoju djeteta, ali često ga je jako teško provoditi u svakodnevnom životu. Vježbanje opraštanja znači tri stvari. Prvo, svaki dan nakon što stavite hiperaktivno dijete spavati, uzmite nekoliko trenutaka i razmislite o djetetovim “prijestupima” i oprostite mu. Pustite da Vas prođu osjećaji ljutnje, razočaranja, zamjeranja, povrede. Dijete ne može uvijek kontrolirati svoje ponašanje i zavređuje da mu oprostite. To ne znači da nije odgovorno za svoje ponašanje, ali znači da se Vi trebate riješiti gorčine koja se uz to veže.

 

Drugo, usmjerite se na opraštanje drugima koji nisu razumjeli poteškoće Vašeg hiperaktivnog djeteta te su radi toga reagirali neadekvatno, ofanzivno ili su jednostavno etiketirali Vaše dijete kao lijeno ili neodgojeno. Vi znate bolje od toga i zauzmite se za svoje dijete, ali ne dopustite da pri tome na Vas djeluje ljutnja ili tuga.

I, naposlijetku, naučite sami sebi oprostiti za pogreške koje ste napravili u odgoju tog dana. Hiperaktivna djeca imaju sposobnost da pobude najgore u nama kao roditeljima, što često dovodi do toga da se roditelji osjećaju krivima radi vlastitih grešaka. Ne dozvolite da ponavljate iste greške bez posljedica, pustite samookrivljavanje, sram, poniženje, tugu ili ljutnju koja prati ovaj aspekt samo-evaluacije. Zamijenite te osjećaje iskrenom procjenom svog roditeljskog funkcioniranja tog dana, identificirajući područja koja su poboljšana.