Kako da djeca zavole čitanje?

Nastavnici se sve češće susreću sa problemom nerazvijenih čitalačkih navika kod učenika iz čega proizilazi neredovono čitanje lektira (a o drugim, neobaveznim knjigama da i ne govorimo!), prepisivanje kratkog sadržaja lektire od starijih generacija, sa interneta i naravno, stari recept kada roditelji umjesto djeteta pročitaju i „sastave“ lektiru. Gdje je tu ljubav prema knjizi, lijepom štivu, kako djeci približiti knjigu i učiniti da sami, bez nagovora odraslih posežu za njom?!?

Zašto djeca se manje vole da čitaju?

Svijet knjige dobrano ugrožavaju mass mediji koji pružajući djeci sliku u boji, ton i prividan trodimenzionalan prostor i oblik, te uspijevaju da zaokupe dječiju pažnju i sadržaj učine dinamičnijim i zanimljivijim. Osim toga, djeca gledajući TV ili igrajući se igrica, ne trebaju da ulažu toliki misaoni niti bilo koji drugi intelektualni napor da bi razumjela te sadržaje, koliko je to potrebno prilikom čitanja. A povrh svega, na gledanje TV-a ili na igranje kompjuterskih ili video igrica, niko ih  ne prisiljava!

Postoji još razloga za ne/motiviranost učenika za čitanjem, no navest ćemo još jedan izuzetno bitan: druženje djeteta sa knjigom u predškolskom periodu. Ukoliko je dijete steklo naviku da odmalena prelistava knjige, da mu roditelji pričaju i čitaju priče, razgovaraju o ilustracijama u knjizi, čitaju mu dječije enciklopedije, a za rođendan mu umjesto neke skupe igračke kupe lijepo ilustrovanu knjigu, onda su to više nego dobre pretpostavke da sa takvim učenikom nastavnici neće imati problema kasnije u školi. Nije tačna tvrdnja da djeca po prirodi nisu radoznala i da ne vole knjigu! U ovo će svakoga razuvjeriti primjer petogodišnjeg Imrana koji je mami rekao da za rođendan želi dječiju enciklopediju od koje se sada ne odvaja i pred brojnih igračaka!

No, pošto vi kao nastavnici razredne nastave ne možete da predvidite koji od učenika ima već stečene radne i čitalačke navike, te ljubav prema knjizi, ostaje vam da iste formirate još od prvog razreda, kako se kasnije ne biste susretali sa problemom „nečitanja“ među učenicima. Naravno, ista uputstva za roditelje koja imaju i predškolsku djecu svakako da će im pomoći da sa njima na vrijeme započnu druženja sa knjigom. Ovdje ćemo samo navesti primjer dječijih biblioteka u Iranu u koje roditelji djecu od dvije godine do polaska u školu dovode da slušaju priče, igraju se, crtaju, prave figure od gline, sviraju, takmiče se, prave zidne novine, jednom rječju odmalena na koristan način provode vrijeme. Dječije biblioteke u Iranu liče na naša obdaništa, a ne na biblioteke. Cilj je da se djeca kroz igru i zabavu, te umjetnički rad približe knjizi, čitanju i pričanju priča, razgovoru o likovima, poukama i moralnim porukama. U tim dječijim bibliotekama, nema gotovih igračaka, djeca sama prave igračke i ukrase od različitog materijala i time razvijaju svoju kreativnost i smisao za lijepo. Neka ovaj primjer posluži školskim bibliotekarima da na sličan način urede biblioteke, jer za to nije potrebna nikakava specijalna oprema, samo dobra volja, mašta i strpljenje u radu sa djecom. Materijale za rad djeca mogu sama donijeti, važno je da se okupe oko dobrog štive, razgovaraju o njemu, ilustruju ga, dramatizuju i sl. Učenici starijih razreda, tu mogu pisati referate, praviti panoe, istraživati o nekoj temi, a ne zaobilaziti biblioteku kao neku ukletu prostoriju u školi.

Priču o ličnosti školskog bibliotekara (čiju funkciju u našim školama obnašaju nastavnici pred penziju koji za to nisu kvalifikovani, dok mladi koji završe studij bibliotekarstva, čekaju na birou), nećemo ni započinjati. Valjda se podrazumijeva da bibliotekar u školi treba da bude vedra, prijatna osoba koja će svojim osmijehom i tolim riječima kao magnet privlačiti učenike u biblioteku i kada ne trebaju doći po lektiru.

Kako izbjeći da roditelji pišu djeci lektire?

Evo nekoliko preporuka za nastavnike:

- zainteresovati djecu za čitanje lektire, navesti im nekoliko zanimljivih detalja iz knjige i potaći ih da saznaju sami šta se dalje desilo u priči;

- objasniti im da su dovoljno veliki da sami mogu raditi svoju zadaću bez pomoći odraslih i da imamo povjerenja u njih da će to uspješno uraditi;

- objasniti im i to da je njihov crtež, njihova rečenica najmanje deset puta vrjednija od rečenice nekog odraslog čovjeka, jer je autentična, njihova je, a ne tuđa. Ispričati im priču o djetetu koje je za sastav koji su mu roditelji napisali dobilo pet, ali opet nije bilo u potpunosti zadovoljno jer ono nije dobilo tu ocjenu, nije je ono zaslužilo nego njegovi roditelji. Navesti učenike na zaključak: ne možemo imati osjećaj ponosa i sreće za dobijenu nagradu za koju se sami nismo potrudili. Sa učenicima treba razgovarati o tome kako se osjećaju kada se zaista trude oko nečega i na kraju postignu uspjeh, a kako kada dobiju nešto, a nisu zaslužili? Šta osjećaju prema učenicima koja također dobiju dobre ocjene, a nisu ih zaslužili? Žele li da se i drugi ophode prema njima, kao i prema toj djeci?

- tražiti od djece da usmeno prepričavaju sadržaj lektire, ali i da znaju navesti pojedine detalje kako bi se utvrdilo da li su zaista pročitali knjigu;

- dovoljno je jednom na roditeljskom sastanku (ako već niste na to skrenuli pažnju roditeljima na početku školske godine) reći da tačno znate kome su majka ili otac napisali lektiru, jer ste prepoznali rečenice koje djeca nisu mogla napisati. Otvoreno razgovarajte sa roditeljima i potaknite ih na razmišljanje čine li time oni djeci medvjeđu uslugu, čine li ih time nesamostalnim i indirektno im poručuju da nisu sposobna da sama urade zadaću; razvijaju li time kod djece radne navike potrebne za kasnije obrazovanje, šta će biti kada ih nešto kasnije roditelji ne budu mogli pratiti, hoće li im i u srednjoj školi pisati lektire? Napomenite i to da ćete čim primjetite da je roditelj napisao lektiru (a to ćete ustanoviti i iz usmenog izlaganja učenika), reći učeniku da ponovo sam napiše zadaću. Recite i to da niste apsolutno protiv pomaganju djeci u učenju i pisanju zadaće. Naprotiv, ali da to ne preraste u potpuno preuzimanje dječijih obaveza.

- poseban dio narednog roditeljskog sastanka treba posvetiti značaju čitanja za razvoj intelektualnih sposobnosti djece, ispoljavanje emocija, sposobnosti pismenog i usmenog izražavanja, bogaćenje vokabulara, komunikaciju sa drugima, a baška sve one fine odgojne pouke i poruke iz priča koje učenicima mogu kasnije pomoći u životu.

- Značajno je napomenuti da se čitalačke navike kod djece ne mogu razvijati time što će roditelji samo verbalno dijete upućivati na to da čita, a sami će sjediti pred televizorom i uživati u zanimljivim programima. Time ne daju pozitivan primjer djetetu, doprinose stvaranju nepravedne i neprijatne situacije, ne stavljaju dijete u ravnopravan položaj i samim tim stvaraju odbojnost kod djeteta prema knjizi. Rješenje: da bar jednom sedmično roditelji sa djetetom prošetaju do obližnje gradske biblioteke i odaberu i sebi nešto za čitanje. No nije knjigu važno samo pročitati, važno je o njoj razgovarati, uvidjeti da li se shvatila poenta, analizirati likove, razvijati kreativnost tako što ćemo predložiti djetetu da smisli drugačiji kraj priče ili knjige, da zaplet preusmjeri u drugom pravcu i sl.

- Da bi roditelji djeci omilili čitanje, osim razgovora o pročitanom koji se može voditi u parku, na izletu, prilikom šetnje, mogu tokom vikenda pripremiti dramatizaciju pročitanog, jer je to djeci jedna od najdražih aktivnosti: uživljavanje u različite uloge. Iz toga također roditelji mogu mnogo toga saznati o emocionalnim stanjima svoje djece koja tada nesvesno ispoljavaju.

Za kraj, ostavili smo još jednu vrlo zanimljivu ideju za nastavnike koju smo preuzeli sa www.pedagog.org.yu.

“Ako ste vaspitač/učitelj, podstaknite roditelje da čitaju deci i da, na taj način, kod njih grade čitalačke navike. Pomozite roditeljima – od tanjeg kartona dimenzija 4×15 cm napravite pokazivač za knjige sa kratkim uputstvom. Uputstvo treba da sadrži važne elemente čitalačkog “rituala”, na primer:
• Sedite udobno sa svojim detetom tako da oboje možete da vidite stranice knjige.
• Zamolite dete da vam ispriča priču o slikama na naslovnoj strani. Pitajte ga šta ilustracija govori o priči.
• Pratite prstom reči dok čitate naglas kako bi dete povezalo tekst sa rečima.
• Pitajte dete o slikama na svakoj strani, šta one govore o likovima i događajima.
• Ako dete želi neka vama “pročita” priču.
• Ponudite detetu da nacrta priču, možda novu naslovnu stranu ili nove avanture glavnih junaka.
Ovakav pokazivač možete napraviti zajedno sa decom u grupi/odeljenju: na jednoj strani pokazivača vi ispišite ili odštampajte i zalepite uputstvo, drugu stranu dete može da ilustruje. Podelite ih roditeljima. Ukoliko imate biblioteku iz koje dete može pozajmiti knjigu, umetnite pokazivače u knjige koje se nose kući. Biće to prijetno iznenenađenje i mala, ali dragocena pomoć za roditelje”.

Medina Jusić-Sofić, profesorica pedagogije