Kad ne bi bilo šuma
A sada pođimo u šumu. Tamo su visoka stabla sa dugim granama punih listova koji podjećaju na lepezu. Šuma je prostana i ugodna. Nije tiho, jer u svakom kutku šume čuju se neobični zvuci. Urlici, zavijanje zvijeri i šumski spokoj međusobno su isprepleteni.
Ako danju avionom nadlijećemo šumu, vidjet ćemo samo lijepi, zeleni tepih koji prekriva stotine kilometara tla. Ne znamo šta se dešava u tim zelenim okeanima, možemo samo naslutiti…
Možda se na grani skriva divlja mačka, vjeverica ili se neka umorna zvijer odmara…
Da nema šuma, šta bi se desilo?
Možda više ne bi bilo predmeta koji nas okružuju: namještaja, papira, čamaca, brodića, vikendica… Sve to se pravi od šumskih stabala. Da nema šuma nestalo bi oksigena koji je životna potreba svih ljudi i druih stvorenja na zemlji. Kiseonik svakog trena udišemo, a da toga nismo ni svjesni!!! Da nema šume, kiše bi isprale tlo, a snažni vjetrovi bi sve razorili. Da nema šume, nestalo bi najljepše mjesto za odmor i šetnju. Da nema šume, ne bi bilo života na ovom svijetu, zato ih je dragi Bog i stvorio! Zbog toga moramo čuvati šume i stabla!
Priča objavljena u knjizi “Miris crvene ruže”
s perzijskog prevela: Senka Bešlić
www.kraljicaodsabe.com
