Jedna zvijezda je pala

Noć je. Napolju pada snijeg i prekriva krovove kuća. Sarajevo blista od bjeline snijega. Bezbroj noćnih svjetiljki i snijeg što pada prave od ove noći bajku. Sjedimo u sobi na Vratniku, nas šesnaestero unučadi. Gledamo Sarajevo u noći i snijeg što pada. Svi šapućemo.
Odjednom, na nebu kao da nešto bljesnu, zasija. Pogledasmo u taj bljesak i pričini nam se da se pojavila jedna zvijezda i da je u ogromnom luku počela padati k zemlji. Pratili smo put te zvijezde. Učini nam se da je pala tamo na groblje u Vlakovu.
-     To je zvijezda našeg Bega – prošapta neko od djece.
Bega, našeg djeda, ukopali smo zadnjeg dana stare godine. Ugasila se njegova zvijezda, a sa njom snaga naše porodice. Nijemo gledamo u nebo, želimo da nam se ponovo ukaže zvijezda i da nas obasja blaženom svjetlošću. No, sve je tiho, isto.
Neko od djece poče plakati, pa onda zaplakaše i ostala. Mala Sabina, jecajući, šapuće:
- Mene je moj Bega najviše volio. Zvao me je: Vilo moja!
- Mene je zvao: Pahuljice! – cvrkuće mala Dalila.
-    Mene je zvao: Ljepotice!
-    Mene: Hanumice!
-    Mene: Princeza!
Počeše se nadvikivati svi uglas.
- Tišina, tiho! – umirujem ih ja.
- Sve vas je volio isto, sve!
Noćas je neobično tiho. Tišina i tuga uvukle se u kuću i u sviju nas. Kao da smo izgubili krila, pa ne znamo kamo dalje.
Ja sam ga najviše zapamtila i veoma se ponosim što sam dio njegove porodice i što u sebi imam njegove krvi.
Sve što postoji veliko, veličanstveno, bogato, dostojanstveno – sve je to bilo u našem Begu. Uvijek sam se pitala otkud čovjek dostojan tolikog poštovanja, otkud toliko sposobnosti da osvaja ljude? Sada znam: bio je divan otac, nježan djed i častan čovjek. Divila sam mu se pri svakom susretu, uvijek otkrivajući u njemu nešto uzvišeno.
Naš Bega se ponosio svojom djecom i svojim porodom. Za svakog je imao lijepu riječ i tako nas uspravljao. Trudio se da nas riječima uzdigne do neba. Imao je moć da sve probleme rješava mirno, staloženo i bez buke. Dijelio nam je savjete i svakom se jednako radovao. Vjerovao je da djecu tako treba voditi kroz život.
Naš Bega je bio sretan čovjek. Sretan i veoma bogat. Bogat je bio kad su mu djeca donosila petice iz škole, indekse i diplome. Sretan je bio kad su mu djeca stvarala porodice, počinjala s poslom, kućila se.
Vikendom su mu svi dolazili u posjetu, pa je avlija bila puna unučadi, a on se osjećao sretnim i moćnim. Dok bi sjedio pod lozom u bašči, uživao bi gledajući svoj porod. Bio je veliki biznismen najvećeg živog bogatstva na svijetu.
Radovao se svom podmlatku i u sebi mislio: “Emir mi je najmudriji, Amel najhrabriji, Edin najslađi. Azra mi je ljepotica, Azemina najnježnija, Ado najljepši. Dalila pahuljica moja, Faris je najodgovorniji. Elma mi je kao gazela, Enis pravi naučnik. Džemil mi je gospodin, Sara lutkica. Sabina, vila moja. Dado najhitriji, Vahid najmiliji. Ne, miliji mi je Ado, Dado, Azra, Elma i Dalila mi je draža, Amel, Sabina… Svi su mi dragi, a lijepi i zdravi, i sve ih podjednako volim.“
Uvečer, kad bi pao mrak, mi djeca smo smo se okupljali oko Bega i on bi počinjao obećanu priču:
-    Bio jednom jedan car…
Slušali smo ga ne dišući, a on nas kroz priču vodio u pustinje i sahare. Letjeli smo na ćilimu, jahali kamilu, bili se sa zmajem, postajali carevi. Njegova mašta je bila neiscrpna, i mi smo slušali kao opijeni.
Na kraju, završavao bi priču riječima da ćemo sva ta kraljevstva i bogatstva upoznati ako budemo učili. Govorio nam je da se znanjem stvara imetak. Sva materijalna bogatstva su prolazna. Danas imaš, sutra nemaš – a znanje je neuništivo. Kao maloj, to mi nije baš bilo jasno. Sada znam da nas je savjetovao da knjigom dođemo do cilja, a ostalo će samo po sebi doći.
Veoma smo voljeli našeg Bega, svi mi, i sva rodbina, komšije i prijatelji.
Jedne noći ugasio se život našeg Bega, dostojanstveno, onako kako je i živio. Uvijek je želio da su njegova djeca tu, blizu njega. Želio je da se vole, paze, pomažu jedna drugima. Mislim da nam je ta njegova želja ostala kao nepisani amanet.
U posljednjim trenucima života, njegovi najdraži su bili pored njega. Zadnjom snagom, nečujno je šaptao:
-    Hvala Ti, Bože, na ovoj mojoj djeci. Ostavljam ih zbrinutu, okućenu. Časno sam ih izveo na put. Sada samo nek idu Pravim putem uz Tvoju pomoć.
Spokojno je sklopio oči, držeći ruku stisnutu kao poruku svojima da su uvijek zajedno i da se ne razdvajaju. Njegovim licem se razlio najsvjetliji nur.
Danas smo svi ispratili našeg Bega do njegova mezara. Vraćajući se s mezarja, slušali smo kako ljudi pričaju o njegovoj časti i dobroti. Divno je biti dio njegove porodice i žaliti za njim. U zajedničkom bolu, osjećali smo da je s nama. Kao da nas hrabri da budemo dostojanstveni, da ispratimo prijatelje i rođake, kao što je on činio čitavog života.
Pamtimo riječi koje je uvijek govorio:
-    Ja vam ništa ne ostavljam da dijelite od imetka. Sve što sam imao, ugradio sam u vaš odgoj i obrazovanje. Sve moje bogatstvo je u vama samima. Vi to sačuvajte, unovčite i idite pravo, uz Božiju pomoć.
Nebo i dalje blista nad Sarajevom. Bezbroj sniježnih pahulja pada s neba i daje čar ovoj noći. Mi na nebu tražimo zvijezdu, gdje mislimo da se smjestila duša našeg Bega. Odjednom, kao da osjetismo da nas on miluje nevidljivom rukom po kosi, kao što je uvijek činio. Nečujni šapat ulazi u naša čula:
-    Sokole moj. Vilo moja. Sine moj. Pahuljice moja, dušice draga. Djeco moja…
Dok zadnji put gledamo u nebo i zamišljamo njegovu zvijezdu, kao da čujemo njegov glas. Polahko nam se sklapaju oči. Naši snovi teže njemu. Nas šesnestero unučadi, u mislima, stojimo kraj Begova mezara i, uglas, učimo Fatihu za njegovu dušu. Grlimo njegov grob i svi mu pričamo svoje tajne i novosti iz škole. Nijemo šapućemo:
-    Hvala ti, za sve savjete što si nam dijelio, za svu ulivenu snagu, za svako ohrabrenje, za poklonjenu ljubav. Bit ćemo tvoj ponos i nikada te nećemo zaboraviti. Uvijek ćeš biti naša najdraža zvijezda, koja će nas voditi u svijet vjere, ljubavi, znanja, časti, dobročinstva, praštanja i blagostanja.“