Izlog knjige: „Odgoj – najkraći put do humaniteta“
Ideja i teorija konfluentnog obrazovanja na kojoj je profesor Slatina radio više od deset godina, dobila je svoj konačan oblik u djelu Od individue do ličnosti. «Ono što ostaje nakon zaboravljanja, ono što se manifestira u vidu neke životne ljudske snage, mi nazivamo konfluentnim obrazovanjem. Njegov rezultat je npr. moć rasuđivanja, zaključivanja, voljenja, zdravog emocionalnog reagiranja itd. Prema tome, konfluentno obrazovanje je obrazovanje radi čovjeka samog» – pojašnjava profesor Slatina u uvodnom dijelu knjige.
U vrijeme kada se smisao i značenje odgoja marginaliziraju i potiskuju pred školovanjem, kada se bit čovječnosti stavlja u drugi plan iza usvajanja pukih informacija (koje čak ne možemo nazvati ni znanjima), profesor Slatina problematizira i u našu pedagošku teoriju i stvarnost vraća pitanje odgoja kao «najkraćeg puta do humaniteta».
Opsežno djelo Od individue do ličnosti, podijeljeno je na pet cjelina (dijelova). Polazeći od ljudske prirode i čovjekovih potreba, preko utjecaja kulture na odgoj i razvoj ličnosti, pa do razmatranja procesa, strukture i principa konfluentnog obrazovanja, autor sa mnoštvom primjera iz prakse i velikim brojem poređenja, problematizira brojna odgojna pitanja. Ne zaobilazi čak ni igru i slobodno vrijeme kao značajke odgojno-obrazovnog rada.
U prvom dijelu knjige «Ljudska priroda i odgoj», autor ističe da su važne karakterisitike ljudske prirode njeni izvorni akti. «U izvorne akte ljudske prirode mogu se ubrojiti: čovjekov prirodni osjećaj za odgoj ili tzv. odgojni osjećaj, čovjekova otvorenost prema svijetu u kojem živi, čovjekova prirodna pronicljivost, njegova radoznalost i znatiželja, te čovjekovo aktivno odnošenje prema svijetu u kome živi». Ali, značajno svojstvo čovjeka je i njegova otvorenost za učenje. «Po svojoj prirodi čovjek je upućen na učenje. Ono omogućuje da čovjek bude ljudsko biće. Zato nije nikakva slučajnost da je jedna od Objava počela zahtjevom uči/čitaj».
Čitajući knjigu, ne može, a da se ne primjeti autorova pripadnost islamu i nenametljivo promicanje ideje o neophodnosti religijskog odgoja. Profesor Slatina ističe da su neka antropološka i socijalno – psihološka istraživanja pokazala da bi «religijski odgoj znatno smanjio potrebe za uslugama kliničkih psihologa i psihijatara. Razlog je u tome što potrebe za sigurnošću mogu istinski biti zadovoljene pomoću religije». Ovo je značajno i vrijedno zapažanje našeg pedagoškog autoriteta, posebno u vrijeme kada se religijski odgoj još uvijek postavlja u svoje okvire i traži ravnopravno mjesto u odgojno-obrazovnom procesu.
Profesor Slatina također upozorava i na opasnosti od antagonističke akulturacije i etnocentrizma, koji je posebna forma težnje za moći, težnje da se bude bogočovjek (faraon, despot, tiranin, zločinac). Problematiziranje i ove teme (u okviru drugog dijela knjige), vrlo značajne za proces odgoja, dokazuje autorovu uključenost u savremena društvena događanja, na koja je spreman da odgovori kao naučnik, ali i kao čovjek.
Ipak, pitanju konfluentnog obrazovanja, profesor Slatina posvećuje najviše pažnje. Definira ga kao «društveno organizirani proces učenja i podučavanja u kome biološki individuum i/ili jedno individualno nagonsko biće, pomoću obrazovnih dobara, (samo)aktiviteta i unapređujućeg poticanja i djelovanja, izrasta, u svojoj totalnosti, iz unutarnjeg toka obrazovanja/formiranja u jedno zdravo jedinstveno duševno, duhovno i djelatno ljudsko biće». S obzirom na to da je učenje izričit cilj podučavanju, a i jedan i drugi proces su neraskidivo povezani u konfluentnom obrazovanju, autor daje i rješenje za to kada će podučavanje biti uspješno? «Najkraći odgovor na pitanje mogao bi glasiti: Kada učitelj shvati da je njegova osnovna uloga pomoći učenicima u učenju; kada je pronikao u potrebe, interesovanja i želje svojih učenika, tj. kada je spreman i sposoban upoznati svoje učenike, kada je učenje proces u kojem učenici dijelom potvrđuju, a dijelom razvijaju svoje individualne životne snage, tj. kada je učenje aktivni, a ne pasivni proces; kada su učenici motivirani za učenje, tj. kada su svjesni potrebe sticanja znanja i razine svojih stečenih znanja, sposobnosti i vještina; kada su učenici dobro upoznati s onim što trebaju naučiti i na koji će način dobivati povratne informacije o svojim postignućima i svom napredovanju».
Strukturu konfluentnog obrazovanja, koju prema profesoru Slatini, čine obrazovanje, odnosno formiranje sposobnosti posmatranja, pamćenja, mišljenja, osjeća(n)ja, volje i mašte, autor je predstavio i kroz slikovne i tekstualne ilustracije u mnoštvu priloga koji nadopunjuju vodeći tekst.
Sa vrlo zanimljivim prilozima i u drugim poglavljima, autor je ovo štivo učinio prijemčljivijim za čitaoce, a naročito je to postigao sa lijepim fotografijama kojima posebno obiluje četvrti dio knjige koji tretira još jednu važnu temu: «Igra i slobodno vrijeme». Posljednje poglavlje djela Od individue do ličnosti rezervisano je za Principe konfluentnog obrazovanja koje autor smatra za «vodeće maksime pedagoškog djelovanja». To su: princip spontaniteta i samoaktiviteta, princip interakcije i komunikacije, slobode i odgovornosti, te princip aktualiteta i totaliteta koji se međusobno isprepliću. Njima je autor zaokružio ovu cjelinu, jer bez njih nema konfluentnog obrazovanja koje bi, pomoću ovog značajnog pedagoškog djela, trebalo pretočiti iz teorije u praksu.
Knjiga Od individue do ličnosti namijenjena je svima koji se bave odgojno-obrazovnim radom i nudi savremena i sasvim nova rješenja za važne procese sazrijevanja i odgoja djece, ali i odraslih.
Medina Jusić
