Interakcija u porodici

Dobra formula za uspješno funkcionisanje porodice na svim mogućim relacijama, mogla bi se, ukratko, svesti na slijedeće elemente: međusobno razumijevanje, prihvatanje različitosti, podržavanje dobra, a distanciranje od zla u najširem smislu riječi, poštovanje, iskrenost i ljubav. Jako je teško pomiriti sve te različitosti u odgoju, stilu življenja, navikama, osobinama ličnosti, temperamentu i dr. među najbližim članovima porodice: među supružnicima, roditeljima, a kasnije i šire. Upravo te različitosti mogu dovesti do raspada bračne zajednice, ukoliko ne prevagnu prethodno navedeni preduvjeti skladnog porodičnog života.

«Na osnovu velikog broja istraživanja, ali i na osnovu zapažanja stručnjaka koji vode bračna savjetovališta smatra se, da pored ostalog ima nekoliko razloga koji mogu voditi ka neuspjehu bračnih odnosa:

• nevjernost,
• ljubomora;
• fizičko, psihičko i (ili) verbalno nasilje,
• dosada u braku,
• zakasnjelo otkrivanje već postojećih različitosti i nastajanja novih;
• zamjena pozitivnih ocjena bračnog partnera negativnim i sl. (…)

Mnoge različitosti se javljaju tek u braku, jer nisu ni mogle biti testirane prije braka: način ponašanja prema djeci, higijenske navike, održavanje čistoće u kući, navike oko trošenja novca, ritam spavanja, ustajanja, i obroka, ponašanje prema rodbini, zajedničkim prijateljima i sl.»[1]

Činjenicu da se ljudi razlikuju i da su, u biti svi različiti, treba, dakako, prihvatiti, ali uz to ne i loše osobine ličnosti, loše navike, oblike ponašanja i dr. Danas je vrlo teško mijenjati ljudsku narav, pogotovo ako se to radi nasilno, nametljivo i nepromišljeno. U slučaju da ne možemo promijeniti nešto loše kod najbližih članova porodice, u smislu da im vlastitim primjerom pokažemo suprotno, ili im lijepim riječim ukažemo na greške, ne preostaje nam ništa drugo do, da se prilagodimo i strpljivo istrajavamo na onom ispravnom. Od ljudi iz najbližeg okruženja treba prihvatiti i preuzeti sve što je dobro, a odbaciti ono loše. Razumijevanje čovjekove prirode koje se sastoji u prihvatanju, ili poštivanju drugog i drugačijeg, sastoji se i od objektivnog sagledavanja ljudskih postupaka, poštovanja vrlina i izbjegavanja tuđih mana. Da bi suživot u porodici bio moguć, potrebno je ne donositi sud o drugima samo na osnovu pojedinačnog, parcijalnog oblika ponašanja i djelovanja, već na osnovu sagledavanja cjelokupnih osobina ličnosti. I još nešto, kada zelimo da osudimo loše ponašanje nekog pojedinca općenito, treba da osuđujemo njegove postupke, a ne njega kao ličnost.

Stupanjem u bračnu zajednicu, različitosti se još više usložnjavaju i dolaze do izražaja posebno ako mladi bračni par živi sa roditeljima jednog od njih. Različita, prije svega, starosna dob, različita interesovanja, običaji i način življenja općenito, brzo se ispolje i otkriju. Sistem vrijednosti i običaja do kojih se nekada držalo i koji su se besprijekorno poštovali, sada su dobrano promijenjeni i stariji ne mogu lahko to da prihvate. Nažalost, većina običaja i načina ponašanja općenito, više ne funkcionišu i ne uklapaju se u današnji stil življenja, tako da to starije generacije mogu protumačiti kao nepoštivanje, nemar i sl.  Najčešći izraz sukoba generacija i mišljenja možemo vidjeti u činjenici da su stariji preozbiljni, skloni kritikovanju i davanju savjeta, a mlađi dosta neobavezni, neozbiljni i pomalo neodgovorni (ako ništa, u očima starijih). Dok kod starijih svako pomijeranje neke stvari, predstavlja narušavanje reda u kući, mlađi, zaokupljeni životom, o tome i nemaju baš kada razmišljati. Onda stariji pridikuju za nemar, a ako to mlađima zasmeta, na vidiku je konflikt. Da bismo otkrili uzroke sukoba, prvo treba da sagledamo neke okolnosti.

U većini slučajeva, stariji nemaju ispunjen život. S obzirom na to da su u penziji, a i zbog godina, oni ne rade,  nemaju nekih posebnih aktivnosti i skoro čitav život im se, onda, svodi na sređivanje kuće i praćenje svega onoga šta drugi rade, jer, logično, za sve to imaju na pretek vremena. Kao posmatrači, oni mogu da brzo uoče propuste drugih i to ih, vrlo često iziritira. Jednostavno, u pitanju je želja da drugima kreiraju svijet kakav bi oni možda kreirali sebi, da su mladi. Taj žal za mladošću utapaju i u neiostavnom prekoravanju i savjetovanju, jer osjećaju da na to imaju puno pravo i kompetencije.
Prenositi svoje životno iskustvo na druge je zasta velikodušan i dragocjen gest, ali u tome treba imati dosta takta, dosta razumijevanja i smisla za sagledavanje cjelokupne situacije. Jer, nešto što je neko iskusio, ne mora biti pravilo i za sve druge ljude, upravo zbog  različitosti o kojima smo već govorili.

Onda, stariji su, tokom vremena, izgubili stpljenje, pa im svašta smeta, dok mladi, posebno ako nemaju izgrađen i usađen osjećaj za druge, ne snalaže se baš u prilagođavanju tuđim potrebama i naravi. Mladi treba da znaju da, ako, naprimjer, nekom smeta lupanje vratima, onda to treba da maksimalno i izbjegavaju, jer u protivnom, samo može doći do pogoršavanja odnosa i produbljivanja konflikata. Naravno, prosto je nemoguće u potpunosti se prilagoditi svim potrebama i implicitnim zahtjevima drugih, ali ako su oni iole opravdani, treba ih što više ispoštovati.

Potrebno je znati i to da je, za dobro slaganje obje strane, uvijek potrebno da, bar jedna od njih zna da popusti, osaburi, «pređe preko»… Istrajavati isključivo na svojim potrebama i željama, težnjama i stavovima, je odlika sebičnih, egoističnih osoba, tako da u interakciji i komunikaciji sa drugima to treba uvijek imati na umu. A, gledati stvari očima drugih, predvidjeti reakciju i ponašanje drugih u datoj situaciji i iznaći najbolji način koji će tome biti kompatibilan, je olakšavajuća okolnosti u našem odnosu prema drugima. U međuljudskim odnosima je potrebno prevazići trvdoglavost, egocentrizam i nerazumijevanje drugih, da bi se stvorili preduvjeti uspješne koegzistencije.