Dunje u krilu
Jesen se uvukla u naÅ¡u baÅ¡Äu, sa svom svojom ljepotom. Zlatasto lišće breza blista na suncu stidljivo se probijajući iza krova komÅ¡ijske kuće.
Sjedim u svojoj sobi, i odjednom osjetih opojni miris dunja koji podsjeća da je jesen tu. Pomislih: “To mama kuha slatko od dunja.“
Misli mi odlutaÅ¡e do mnogih minulih jeseni, kada sam brao dunje u baÅ¡Äi naÅ¡e staramajke. Ukaza mi se njen lik, pa me obuze tuga. Kad sam brao dunje, staramajka bi raÅ¡irila dimije, a ja bih ih polahko spuÅ¡tao u njeno krilo. Ona je Äesto pogledivala prema komÅ¡ijskoj avliji. Nisam razumio te poglede. Sada znam. Htjela je osmotriti da li neko od komÅ¡ija vidi njenog odraslog unuka kako joj pomaže. S dunjama u krilu, ponosno je ulazila u kuću i usput mi govorila:
-   Živ i zdrav mi bio, sine!
Davala je previÅ¡e ljubavi za porodicu, posebno za nas, svoje unuke. UgaÄ‘ala nam je i spremala ukusna jela. Pravila nam je najljepÅ¡e pite zeljanice, cicvaru, Ä‘uveÄ, pekla krompire u žaru, kuhala kukuruze, tikve i joÅ¡ puno njenih specijaliteta. NiÅ¡ta joj nije bilo teÅ¡ko, samo da nam ugodi. Mi smo bili njena najveća radost. Nikog nikada nismo tako voljeli, kao naÅ¡u staramajku.
Svaki vikend sam s nestrpljenjem iÅ¡Äekivao da odemo kod nje i ostanemo cijeli dan. TrÄao sam joj u susret i dugo je grlio.
Sestra, brat i ja peli smo se po drveću, a ona je brinula. Troma, jedva hodajući od bolova u koljenima, iÅ¡la je za nama i pazila da ne padnemo s drveta. Bila je radosna Å¡to smo s njom i Å¡to smo joj kuću ispunili srećom. Svoje probrano voće ostavljala je za nas. Sve je to Äuvala i slagala s velikom ljubavlju. Vrijeme provedeno u njenoj kući i baÅ¡Äi prolazilo mi je kao tren. Bio sam joj najdraži unuk, ponosila se mnome i puno me voljela.
Jedne veÄeri, dok sam u uÄio u svojoj sobi, prolomi se sestrin krik:
-   Umrla je naša staramajka!
Nisam mogao shvatiti, ni vjerovati. Sve mi se Äinilo da to ne može biti. Kako ćemo mi bez naÅ¡e staramajke? Kome ćemo ići, ako nje nema? Zar da se ne radujem kraju sedmice?
Dok sam iÅ¡ao ka njenoj kući, oÄekivao sam da je ugledam na vratima, kako sva radosna stoji i Äeka da je zagrlimo. Uvijek je bila topla i mirisala na tek ispeÄenu pitu spremljenu za nas.
Kuća je bila u tiÅ¡ini, jedna ptica tužno je cvrkutala na grani dunje. Kad sam se približio baÅ¡Äi, osjetio sam sa sve nekako prazno, pusto i tužno – sve podsjećalo da staramajke nema.
Kad su je spustili u zemlju, suspregao sam se da ne zaplaÄem. Shvatio sam da je s njom pokopan i dio naÅ¡e porodiÄne sreće. Kad je i posljednji grumen zemlje stavljen na njen mezar, poÄele su mi liti suze niz lice. Plakao sam za svim onim danima koje nam je poklonila i koji su bili ispunjeni njenom ljubavlju.
Nje odavno nema i sve nam je nekako drugaÄije. Jesen i miris dunja uvijek me podsjećaju na nju. Nikada u životu nisam sreo nekog kao Å¡to je bila naÅ¡a staramajka. NiÅ¡ta nije tražila od nas, osim da joj doÄ‘emo u posjetu, da nam ugaÄ‘a i da nas voli. Nikada niko nije umio pružiti toliko topline i ljubavi kao Å¡to je znala ona.
Dok ovo piÅ¡em, suze mi naviru na oÄi i tiho Å¡apućem:
-   Hvala ti za svu ljubav, Staramajko! Hvala ti Å¡to je ostao ponos da smo tvoji unuci! Bit ćemo Äasni ljudi, onako kako si željela! VjeÄno ćemo te voljeti i nikada nećemo zaboraviti! Nas troje te i danas nosimo u srcu! Hvala ti Å¡to si bila naÅ¡a i Å¡to si nas voljela. Ti si najljepÅ¡a uspomena naÅ¡eg djetinjstva. Hvala ti, Staramajko!
AUTOR:  ŠEFKA BEGOVIĆ
