Danas tabut govori
Srebrenički inferno svira. Tragična sudbina nesretnog naroda odjekuje Bosnom, odjekuje dunjalukom. Inferno ječi i jauče, a nebo plače. Osjetim mu suze na starogradskoj kaldrmi i mehkoj kosi djevojčice, koja ne zna ni ko ječi ni ko jauče, jer mostarska ulica pjeva.
Juli… Znaju li da Srebrenica danas govori? Znaju li da svjedoče danas mrtvi njeni i nijemi svjedoci? O, to ne govori stećak o bogumilima, nit’ zeleno busenje pripovijeda o skrivenim tragovima bliskih nam davnina. Danas govori suza majke, i danas priča onaj ubijeni što su ga gonili sa svezanim rukama na leđima. Jučer su to bile ruke njegove, danas je to sudbina naša…Svezanih ruku, s povezom na očima i nožem uz leđa prislonjenim. Danas govori tabut, prekriven zelenim platnom što skriva od pogleda kosti paćenika bošnjačkih. I neću povez na očima! Hoću da gledam sve!!!Želim vidjeti kosti onog što su ga gonili, i onog što glave nema i onog što očiju nema. Očima koje on nema, ja ću vidjeti i prepoznati zvjer, koja je na nj nasrnula, i kazati toj zvjeri da i taj tabut svjedoči….kazat ću da će ga ona svezana ruka stići i da….
Bože moj, oprosti! Na osvetu pomišljam. Na smrt njihovu mislim! Na patnju i muku njihovu, koju želim vidjeti, kao što vidim patnju našu.
Juli…Povez na očima imaju oni koji danas mogu pjevati, oni koji danas slučaju Dragane, Jelene, Cece…
Bosna moja mrtvo danas živi. Odaje poštovanje onima čija je sudbina ispisala tragičan horor života, dok su scenaristi nijemo gledali kako se likovi na krvavoj pozornici smjenju i nestaju. Ostao samo prkosan smijeh smrti , čujem ga…i bol majke da svjedoči i pita…. Zašto? U toplom krilu stare hanume, u njenim dlanovima nebu otvorenim, u mome i njenom imenu -nađoh odgovor. Gorak odgovor u korijenu bosanskom, u historiji našoj, vječno pisanoj životima nevinih.
Drhtava ruka bolno priznaje istinu; ranjena je Bosna moja, a Bošnjak zna da Bosna ima ranu tek kad vidi da ona krvari. Pati, Bosno, u tišini. Spoznao je onaj na tabutu što leži dušmane tvoje, a onaj što tabut je nosio- o tebi još ništa naučio nije.
Lejla Husnić, Mostar
