Arhitektura je prava slika u ogledalu duše jednog naroda

Iako je projektovao i izveo 78 velikih objekata, Kemal Zukić ostao je anoniman u Sarajevu kao arhitekta, ali zato izuzetno poznat po svojim putopisima. Objavljivao ih je u mnogim časopisima, snimio deset dokumentarnih filmova, a nedavno je svoje putopise kompletirao i tematski posložio u 15 knjiga, od kojih su objavljenje dvije: Zmijski čvor, na zemlji sunita i šiita (dva izdanja) i Odazivam Ti se Bože moj, odazivam. Autor je i brojnih stručnih i naučnih knjiga, od kojih izdvajamo dvotomno djelo Islamska arhitektura, slikarstvo i primjenjene umjetnosti.

Govori tečno engleski i francuski jezik, ali i arapski i turski. Svojevremeno je sa fratrima mogao razgovarati na latinskom, otuda i pasivno znanje talijanskog jezika. Jedan je od rijetkih koji u BiH govori i prevodi stručnu literaturu sa francuskog.

Sa arhitektom Zukićem dotakli smo se brojnih tema, od izgradnje, stambene arhitekture danas, do posebnosti naše zemlje u odnosu na ostatak svijeta koji je proputovao u posljednjih više od 30 godina.

Iako ste imali najveći prosjek ocjena u svojoj generaciji tokom studija, niste ostali da radite kao asistent na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Ipak je to uveliko odredilo smjer vaše karijere…

Kemal Zukić: Mene su dvojica profesora, koji su tada bili partijski aktivni, pozvali da radim kao asistent na predmetu Konstruktivni sistemi. Protiv mene je bila karakteristika koju je napisao moj kolega, a to je da sam prevelik musliman. Radio sam šest mjeseci, a onda je ta njegova karakteristika bila jača od mišljenja dvojice profesora koji su bili izrazito partijski jaki. Poslije me to pratilo i u vojci. Rekli su mi da sam moralno-politički nepodoban. Meni je to teško padalo, ali kad sad razmislim to je Božiji blagoslov što me nisu primili! Oni koji su ostali na fakultetu kao asistenti, nisu praktično mnogo toga naučili, niti su napredovali. Vjerovatno sam jedini arhitekta koji je prošao sve faze, radeći po tri godine na različitim poslovima. Ispalo je da je to najbolje za mene, jer sam zahvaljujući tome imao najraznovrsniju praksu. Radio sam u GP Bosna, Krivaja, u projektnom birou Plan… U Alžiru sam radio tri godine, gdje sam sva iskustva primjenio u svojevrsnoj „legiji stranaca“ iz moje struke. Bilo je kolega iz desetak zemalja i uvidio sam koliko je opasno ostati u jednoj sredini. Tek tada čovjek vidi gdje su njegove slabosti i prednosti. Uska specijalizacija ograniči čovjeka. Osim toga, privatno sam radio čitav život, to je jedna od rijetkih prednosti komunističkog režima. Može se reći da sam imao 80 godina radnog staža kada sam se penzionisao, jer sam radio tokom cijele sedmice. I pored toga, do danas radim, crtam i nemam hvala dragom Bogu zdravstvenih problema..

Osvrnut ćemo se još malo na vašu karijeru kao arhitekte. Od 1995. do 2006. godine radili ste u Centru za islamsku arhitekturu. Tu ste obnašali funkciju direktora i iako ste u penziji, i dalje aktivno radite u Centru. Molimo Vas da naše čitaoce upoznate sa aktivnostima Centra za islamsku arhitekturu u Sarajevu?

Kemal Zukić: Radimo nekoliko stalnih projekata. Jedan od opsežnih bio je registrovanje šteta, jer želimo da dobijemo registrovanu svaku oštećenu džamiju i da ih fotografišemo. Problem je i tome što džematlije žure da počiste ostatke ruševina. Kompletiramo trilogiju Slike zločina, sa stotinama fotografija. To treba štampati, ali niko još nije za to zainteresovan. Još uvijek kompletiramo opise oštećenja džamija sa područja RS-a. Trinaest godina nismo u stanju naći nekoga da štampa prvu knjigu o oštećenim džamijama u FBiH. Napravili smo registar džamija, na osnovu kartona džamija, sa podacima, tlocrtima, fotografijama 2200 džamija i to čine dvije velike knjige – registri. Osim toga, dorađuje se proračun ratnih šteta. Treba konzervirati te spomenike zla, da se ne zaboravi. Inače, sve što se gradi od islamskih sakralnih objekata, dođe na saglasnost u Centar. Dešava se da se džemat zavadi, pa žele da grade drugu džamiju. Susrećemo se, dakle, sa različitim problemima. Projektovao sam 30-tak idejnih džamija, od čega je polovina izvedena. To smo besplatno radili. Posljednji put sam projektovao džamiju i niko to nije spomenuo na njenom otvaranju. Bilo kako bilo, ko god nas traži mi smo na raspolaganju. Osim toga, dizajnirali smo mesinganu ploču koja je trebala da se postavi desno od vrata na svim džamijama u BiH, sa podacima o datoj građevini. Taj projekat je još u toku. Svi strani novinari pitaju zašto se prave nove džamije. Kažem im trebate pitati koliko je srušeno džamija, te koliko je obnovljeno?

Pitanje izgradnje novih džamija, a ne fabrika je dugo vremena zaokupljalo i našu javnost.

Kemal Zukić: Do danas Bošnjaci nasijedaju na floskulu da umjesto džamija, treba graditi fabrike. Prvo, to su različiti objekti da nemaju nijednu dodirnu tačku u toj problematici. Ključna je razlika što džamije grade dobrotvori namjenski i ne očekuju ništa drugo nego nagradu od Allaha dž.š., a fabrike grade biznismeni i njihov je cilj da zarade na ovom svijetu, Kako to ne bi bila promašena investicija, tu izgradnju moraju uraditi vrhunski profesionalci. Treba vidjeti šta će se proizvoditi i gdje će se ti proizvodi prodavati, ima li sirovina u blizini, kakva su transportna rješenja, ima li kvalifikovane radne snage itd. Ako bismo dali novac koji je neki dobrotvor namijenio za izgradnju džamije, za gradnju fabrike, to bi bio privredni kriminal – nenamjensko trošenje sredstava. To ne bi moglo nikako proći jer donator traži dokaze šta se radi i traži da se džamija zove najčešće po njegovom imenu. Uostalom, ko bi odredio u kakvu fabriku da se utroše te pare? Dalje, većina džamija je u ukupnom iznosu jeftinija od bilo koje fabrike, na izgradnji džamije se dobrovoljno radi, što je na fabrici nemoguće. Opremu i mašine za fabriku treba nabaviti iz inostranstva, dok opremu za džamiju ljudi sami doniraju itd. Iako nema nikakvog logičnog opravdanja za gradnju fabrika na uštrb izgradnje džamija, društveni otpori pokazuju da je tokom 50 godina komunističkog režima i još 50 godina Kraljevine Jugoslavije stvorena odbojnost prema džamijama i vjernicima i rezultat je da se izgradnja džamija ne prihvata u javnosti.

Stambena arhitektura nekad i sad – koliko to utječe na socijalne odnose među ljudima?

Kemal Zukić: Stara stambena arhitektura u Bosni je najkvalitetnija na evropskom tlu, a nastala je tako što su utjecaji došli čak iz Mezopotamije, preko Irana i Turske. Naši su ih ljudi prihvatili, ali su prilagodili klimi i mentalitetu. To je orijentalna kuća stara deset hiljada godina, ali u bosanskom ruhu i ambijentu. U takvoj kući se mogao razvijati vrhunski porodični život i imati sva životna zadovoljstva. Onda je počelo uništavanje tih objekata. U Sarajevu imamo samo dvije-tri takve orijentalne kuće. Time su Bošnjaci izgubili savršenu kuću kao gnijezdo porodičnog života. Od tada nemamo ni porodice kako treba, ni porodični život na tom nivou kakav je bio, pogotovu kada se prešlo u stanove, tu je svaka mogućnost dobrog življenja nemoguća.

Nema više starih čardaklija. Ovo je prilika da se podsjetimo njihovih prednosti s ciljem da se mladi arhitekti potaknu na njihovo pojektovanje, a i naručioci usluga da se radije opredijele za takav ambijent.

Kemal Zukić: Kvalitet bosanske kuće su zatvorene unutrašnje avlije, muška avlija-javna, a ženska nije samo ženska, nego intimna. To pokazuje koliko se brižno čuvala nepovredivost porodičnog života, a da je istovremeno održavan i kontakt sa komšijama u muškoj avliji. Doksati su napravljeni sa prozorom koji gleda niz ulicu da bi žena imala stalni kontakt sa svijetom, a da opet nju niko ne vidi. U uslovima gdje su male parcele, teško je graditi staru bosansku kuću, ali to nije neizvodivo. Uglavnom prihvatamo sve što ne valja bez kritičkog prosuđivanja, a time se odričemo svega što je najbolje u našoj tradiciji, počev od kuće, do mezaristana.

Prilikom gradnje čardaklije, pazilo se da su padine na jugu, da svako dobije sunce. To su krščani nazvali „pravo na sunce i pravo na vidik“ i to su preuzeli od muslimana. Sunce je bitno za fizičko zdravlje, a vidik za duhovno zdravlje. Ovo su samo neke od prednosti stare bosanske kuće, da ne spominjemo prirodne materijale kojim je građena, raspored prostorija, exterijer…

Proputovali ste mnogo zemalja, napisali 15 putopisa. Koja zemlja vas je posebno dojmila i šta je to što što najviše jednu državu čini prepoznatljivom?

Kemal Zukić: Pratim kulturu zemlje i nikada ne odem u neku zemlju, a da o njoj ne znam puno historijskih činjenica. O datoj zemlji učim iz najmanje dva izvora – njihovog i njihovih neprijatelja. Zatim pratim kulturu i umjetnost. Arhitektura je prava slika u ogledalu duše jednog naroda. Kada vidite arhitekturu, vidite kakav je narod u biti, ne trenutno. To se pravilo uglavnom prešućuje. Za upoznavanje svake zemlje važni su i književnost, posebno poezija, slikarstvo. Godinama se pripremam za put. Bez pripreme ne treba ići na put jer kada ste o nekoj zemlji čitali, onda ono što vidite prihvatite intenzivno. Suština je da imate interes da vidite znamenitosti. Vidio sam koliko je naše obrazovanje loše i kako smo prihvatili evropocentrični kriterij za vrjednovanje svih naroda u svijetu i koliko je taj kriterij nedosljedan i čak nemoralan. Narodi koji su najviše doprinijeli razvoju svjetske kulture i civilizacije, služe za šprdnju onima koji su odjuče počeli graditi duštvo. Amerikanci idu u Irak da im donose demokratiju, a ti problemi su staroj Mezopotamiji rješavani prije šest hiljada godina. Kultura istočnjačkih naroda je višestruko podcjenjena prešućivanjem. Volio bih da se moje knjige štampaju, jer prikazuju njihov doprinos kroz historiju, a ne njihovo trenutno stanje. Previše gledamo politički stranu, a ne civilizaciju, kulturu i umjetnost. Toliko toga lijepog ima u svijetu. Irak, Iran, Turska, Indonezija i Malezija, posebno su me dojmile jer se o njima gotovo ništa ne zna, čak ni stoti dio, jer muslimani ne pišu o svojoj kulturi i umjetnosti.

Kada je riječ o BiH, šta nju čini drugačijom u odnosu na ostale?

Kemal Zukić: Smatram da je Bosna čudo u planeti Zemlji, koja je sama po sebi čudesna. Shvatao sam to vremenom  putujući svijetom. Mislio sam da pripadam potpuno nesposobnom narodu, ali sam godinama zaključivao da je Bosna zemlja kakve nema i da su Bošnjaci mimo sav svijet. Svakim putovanjem otkrivam da se ovdje odvija život mimo cijelu planetu. U kontaktima sa strancima, kažem im da bi bilo šteta da nestanemo, jer u Evropi nema ništa slično. Problem je što oni koji imaju mogućnost da predstave zemlju ne rade to. Moj doprinos tome je knjiga na engleskom, „Islamic architecture“, koju je izdao ISESCO – islamski UNESCO. Knjiga je dva i po puta veća od knjiga koje se inače pišu o islamskim zemljama. Štampana je na arapskom jeziku. Prvi dio je historija Bosne, drugo dio razni aspekti arhitekture, gdje se vidi da smo jedini kreativan narod na Balkanu. Na kraju je izbor slika porušenih džamija, 80% svega što su Bošnjaci gradili tokom pet stoljeća uništeno je tokom Agresije. Cijeli svijet se oglušio o to. To zovem zavjerom šutnje. Bosna je fenomen i po tome. Sve negativnosti srpskog i hrvatskog elementa obiju se nama o glavu, kao i naše. Insistiram na tome da bi bilo šteta za Evropu da Bosne i Bošnjaka nestane. To bi bilo osiromašenje za Evropu. Dolaze mladi iz Italije, i objasnim im da je Sarajevo od gole ledine, postalo šeher na osnovu vakufa. Za šezdeset godina, je nastao grad. I onda dozvole da se sve uništi. Od dva vakufa nije ostalo ništa. I po tome smo jedinstveni, po nehatu. U Sarajevu je preko 40% vakufske imovine uništeno u miru. Na međunarodnoj konferenciji u Parizu rekao sam to, ali niko ne vjeruje da je toliko srušeno. Nisam u stanju naći nekoga da štampa ovu knjigu na bosanskom jeziku, i po tome smo mimo sav dunjaluk.

Molimo Vas da nam nabrojite nazive putopisa koji čekaju na objavljivanje.

Kemal Zukić: „Lijepi bijeli svijet“ je naziv edicije pod kojim bi sve knjige bile objavljene. „Bosonoga Afrika“ je putopis kroz cijelu Afriku, taj čudesni kontinent. Posebno mi je draga knjiga „Isfahan je pola svijeta“, kao i „Bosno moja poharana“ koju čine  ratni i poratni putopisi, za koje još ne mogu da nadjem izdavača. Zatim tu su knjige „Na putu svile“, „Na toplim južnim morima“ u kojoj opisujem daleki Istok, Indoneziju, Maleziju, te putopisi „Kina i Japan – prastari novi div“ i „Amerika, crvena, bijela i crna“. Putopise iz Evrope sam sabrao u knjigu pod nazivom „Stara frajla“, a zasebnu cjelinu čini „Bella Italia“. Ljepote Turske opisao sam u knjizi „U Stambolu na Bosforu“, a tu je i putopis „Iran koji volim“. U knjizi „Putem dragih mezarova“ opisujem mezarluke u različitim kulturama. Zanimljivo je uporediti i vidjeti čitavu paletu različitih mezaristana od Tadždž Mahala koji predstavlja vrhunsko arhitektonsko djelo, pa do Sahare, gdje se kao oznaka za mezar stavi polupana grnčarija. Jednu knjigu sam posvetio isključivo džamijama i zove se „Najljepše džamije svijeta“.

Zahvaljujemo na razgovoru i želimo Vam, prije svega, dobro zdravlje i objavljivanje Vaših putopisa!

Medina Jusić-Sofić